Prema jednoj legendi postoji ptica koja pjeva samo jednom u svom životu, ljepšenego bilo koji drugi stvor na ovoj Zemlji. Od trenutka kad napusti gnijezdo ta pticatraži trnovito drvo, i nema mira dok ga ne nađe. Uvuče se među njegove divljeisprepletene grane i, pjevajući, nabode svoje tijelo na najduži, najoštriji trn. Dokumire, njen bol prerasta u pjesmu daleko ljepšu od pjesme slavuja ili ševe. Cijena tepredivne pjesme je život, ali čitav svijet zastaje da sluša, a Bog na nebu se osmjehuje.Jer ono najbolje što postoji može se dobiti samo po cijenu velike boli... ili bar takokaže legenda.Ptica s trnom u grudima pokorava se nekom nepromjenjivom zakonu; on je tjerada se nabode na trn i umre pjevajući. U trenutku kad joj trn prodre u grudi, ona nijesvjesna da joj donosi smrt; jednostavno pjeva i pjeva dok u njoj ima snage zaposljednji pjev.Mi, međutim, kad zabijemo sebi trn u grudi, mi znamo. Razumijemo. A ipak točinimo. Ipak to činimo...