Platonova alegorija o pećini, napisana je oko 380. pr. Kr. To je vjerojatno najpoznatiji i najutjecajniji odlomak “Države”, njegove knjige napisane u obliku dijaloga između Sokrata i Platonova brata Glaukona.
Alegorijom je opisana skupina ljudi koji kao zatvorenici okovani unutar podzemne špilje gledaju u stijenu pred sobom. Iza njih je vatra, a između leđima okrenutih zatvorenika i vatre kreću se uzdignute lutke i razni predmeti u prolazu iza zida. U toj jami ti ljudi provode život okrenuti leđima svjetlu koje je iza njih i vide na zidu ispred sebe samo sjene ljudi, životinja i predmeta koji se kreću iza njih.
Te sjene su jedina stvarnost za okovane ljude koji nikada nisu vidjeli njihov pravi oblik. Taj njima vidljivi svijet sjena je njihova realnost.
Jednog dana, jedan od zatvorenika koji žive u tom zatočeništvu iznenada se oslobođa. On izlazi iz špilje i otkriva život izvan nje. Oči te osobe ugledale su svjetlo i upoznale stvarni svijet, a ne polumrak sa sjenama. Pri tome je spoznajući svjetlo, to jest istinu, gotovo oslijepio.
S vremenom oslobođenik shvaća da sjene za koje je kao zatočenik mislio da su stvarne zapravo to nisu već su samo mračni odrazi istine.
Spoznavši to, on se vraća u špilju i pokušava objasniti ostalim zarobljenicima da su sjene lažne, a da je prava istina vani.
Međutim, ti ljudi, koji nikada nisu vidjeli ništa osim sjena, ne mogu shvatiti o čemu on govori i ljutito prosvjeduju. Njegovi suzatvorenici koji su još u špilji, vjeruju kako je taj vanjski svijet za njih štetan te njima ta istina o kojoj on priča nije vrijedna pažnje ni traženja.
Platon je alegorijom o pećini želio objasniti nemoć filozofa koji su nešto počeli shvaćati da to prenesu drugim ljudima. Ova proširena metafora je danas i više nego aktualna zato što ljudi u osnovi prihvaćaju ono što mogu razumjeti temeljem svog znanja, iskustva i kulture, ali ne prihvaćaju sve ono što im se govori, a izvan je njihovog osobnog razumijevanja.
Stoga su oni koji govore istinu nekako potisnuti u društvu, a i uznemirujuće je vidjeti svijet u pravom svjetlu i suočiti se s istinom. Zato um radije bira tamu i ropstvo, modernim riječnikom - komociju. Neznanje je blaženstvo. Potrebna je hrabrost da se suočimo s istinom i budemo slobodni. Sjene koje gledamo danas odražavaju se najčešće ne više na ekranima televizora ili drugih medija, već sve više na ekranima naših računala.
U vrijeme gotovo neograničene i masovne komunikacije svim mogućim sredstvima i oblicima te AI (umjetne inteligencije) i mnogih drugih novih i još uvijek nam stranih tehnologija želim svima da budemo dovoljno hrabri te otvorenog uma i da izađemo iz svoje osobne pećine, a svakako još i važnije, iz one u kojoj nas drugi drže zarobljene.