Ispovest Ilijine žene ali na medicinskoj osnovi
Ljubivoje Ršumović

Meni je najmilije
Kada sam pored Ilije

On ima čarbne prste
Od neke dugačke vrste

Kad me spopadne gripa
Dam da me Ilija pipa

Pipanjem stvara čuda
Kada me pipa svuda

Ja sam prosto bez reči
Njegovo pipanje leči

Kada me spopadnu besi
Dam da me Ilija mesi

Živim i radim čilije
Pomoću svoga Ilije

Pustila me...
Mario Vranješ

Pustila me da joj pričam,
da joj šapućem i riječima diram,
pustila me da joj govorim,
da je bajkama i privatnim ublehama uspavljujem.
A ja sam zaspao prvi…

Pustila me da je gledam,
da je pogledima skidam i oblačim,
pustila me da je posmatram,
da joj utrobu drhtajima ispunjavam.
A ja sam zaspao prvi…

Pustila me da je milujem,
da joj prstima pokrivam bore na obrazima,
pustila me da je zubima grickam, jezikom umivam,
preko erogenih zona da je prema beskraju nosim.
A ja sam zaspao prvi…

Pustila me da je ljubim,
da joj usnama sklonim paučine tuge sa osmjeha,
pustila me da je u izvijanju bedra upoznajem,
da je dahom strasnim, tu ispod pupka ušuškavam.
A ja sam zaspao prvi…

Pustila me da je imam,
da joj tijelom svojim tijelo njeno prekrijem,
pustila me da je uzmem do kraja,
da je u vrisku, u jecaju od mraka sakrijem.
A ja sam zaspao prvi…

Obuci večeras...
Goran Tadić

Obuci večeras nešto lepo,
da sakrije pravu lepotu, za kojom žudim,
da lepše bude, kada bude to što će biti...
Obuci nešto što će privremeno imati tvoj oblik,
pre no što poprimim oblik tvoje duše.

Obuci večeras nešto nežno,
što ćeš odbaciti kada shvatiš da je grubo
u poređenju sa mojim usnama,
dok ti uzimaju meru, a prsti kroje
spavaćicu za besanu noć.

Obuci večeras nešto meko,
da ublaži sudar dve nabubrele aure,
da me upozori da tvoja koža tek sledi,
da moram umeti nežnije no što umem
da je razveselim, kada se pod nju preselim.

Obuci večeras nešto što mogu dahom skinuti,
da ne prepoznaš šta te golica dok klizi niz tebe,
pa strepiš da ću se i ja istopiti kao to,
što si obukla za ovo posebno veče.

Duet
Goran Tadić

Kliziš pod mojim usnama,
kao usna harmonika.
Falsetom ispuštaš čarobne zvuke,
nastale prolaskom mog daha
kroz pore na tvojoj koži.
Kada se pregreješ i gotovo zaječiš
od beskrajne solo deonice,
preuzmeš melodijsku liniju,
pa klizim pod tvojim usnama,
neprekidno ispuštajući
isprekidani tremolo.
Kad popusti koncentracija,
učini mi se da me ljubiš.
Nadahnuti usnom harmonijom
komponujemo i izvodimo koncert
za dve lude bez orkestra.

NEVJERNA ŽENA
Leonard Koen
(po jednoj Lorkinoj pjesmi)

U mrkloj noći nad Santiagom
Gdje obreh se kao slučajan stranac
Do rijeke je povedoh sa sobom
Ko što bi i svaki drugi muškarac

Klela se bogom da je djevica
Ali ja sam čuo drugačije već
No kako nisam Inkvizicija
Povjerovah joj ipak na riječ

I naravno da je lagala redom
Sve oko muža i dječurlije
Nek sudi tko hoće nad ovim svijetom
Ali ja to – oprostite – ne umijem

Kad sve se za nama stuštilo u mrak
I svici stali bljeskat ko ludi
Na samom kraju trošnog pločnika
Dodirnuh joj usnule grudi

I otvorile su mi se istom
Kao ljiljani kad se vrate iz mrtvih
Pod finom izvezenom čipkom
Ko tijesto joj bradavice gnječih

I tu joj doslovce pukne prsluk
I složi se beživotan među noge
Uz težak prasak ko olovni oluk
Kad u njega se sruči oblak vode

Nad nama su divljale visoke krošnje
Bez mjeseca da im posrebri lišće
I psi su sprudom rastrčali pešnje
Preobražujuć noć u nešto žešće

A mi smo gazili kroz kupine draču
Kroz trstiku i kroz oštre kruške
U zemlji ja izrovah rupu
Da ugnijezdim joj vlažne šiške

Pa smakoh i kravatu da me ne grebe
I ona svuče svoju halju, pa ostalu
Parafernaliju strgoh sa sebe:
svoj remen, revolver, futrolu

Put joj je bila uljna i mrsna
I sjajnija od pulpe kakve školjke
I tu mi odora zlatna i staklena
Zasja da i nije nikad bolje

Bedra su joj se rastvarala sama
Ko jato neke isprepadane ribe
Pola života ja smetoh s uma
Al nju mi oči i dan-danas vide

Te noći bijah na najboljem putu
I hodah po strašnog napona žici
No ubrzo se opet nađoh na plotu
Na milost i nemilost svojoj jahačici

Ko džentlmen sad ponovio ne bih
Sve ono što je u strasti izustila naglas
I usne radije voskom zalio bih
Za vijeke vjekova koliko danas

Uskoro se i poljupci sliše u pijesak
I zora već lagano stala da rudi
Al tu je noći preplavi bljesak
Pod mačetama sunovrata ona se probudi

Naposljetku je darovah nečim lijepim
Pa sačekah da se malko zasmije
Ta nisam rođen kao Ciganin
Da žena preda mnom suze lije

Ali zaljubio se nisam, naravno
O tome čovjek niti ne odlučuje sam
Ona se šetala ovamo-onamo
A ja sam u prolazu bio znam

Taj put kad je odvedoh k rijeci
U njezinu djevičanskom ruhu
Taj put kad je odvedoh k rijeci
U noći mrkloj u gradu Santiagu

I naravno da je lagala redom
Sve oko muža i dječurlije
Nek sudi tko hoće nad ovim svijetom
Ali ja to – oprostite – ne umijem

U mrkloj noći nad Santiagom
Gdje obreh se kao slučajan stranac
Do rijeke je povedoh sa sobom
Ko što bi i svaki drugi muškarac.