-
Čarls Bukovski NISAM PRESTAO DA MISLIM NA TEBE
-
-
Juče sam te se setila.
I, ne kažem ovo da bih se osvetila,
ali nešto se mislim:
mora da je lepo kad te ja izmislim.
Pošto ja znam
kao što i ti znaš
na kom god da si nebu
i koga god opčinjavaš svojim novootkrivenim moćima
niko te
nikada
neće videti mojim očima.
- Obećao si mi - Mirjana Bobić Mojsilović
-
Želim:
da posle snova
ne ostane trag moj na tvom telu.
Da poneseš od mene samo
tugu i svilu belu
i miris blag…
puteva zasutih lišćem svelim
sa jablanova…
Miloš Crnjanski - Trag
-
U onoj noći s petka na subotu
Sudnjega časa u tvome životu
Čistaja djevo i najređi cvetu
Poslednje što si ti od mene čula
Bilo je: "Volim te
Najviše na svetu!"
Ali na čemu bi onaj što ne ume
Više živeti održao sebe
Da mu na usnama što se ne dvoume
Ne dodade slamku
I reč
"I ja tebe!"
Matija Bećković - Slamka
-
Žarko Laušević
Kad tad će proći
-
Balašević
Ne nismo mi bili ljubavnici
-
-
Dogodio se jednom na zemlji Miroslav Mika Antić.
Na svetoj vojvodjanskoj zemlji pesnik sveta.
Gospon Mika Garavih Sokaka, Mika bači iz široke Bačke, paor i čoban iz ravnog Banata, filozof i bećar iz kićenog Srema, ciganski knez, ružokradica
poslednji vojvoda Vojvodine.
Nikad ga ne videh bez konja i sokola: konj da ga prinosi po banatskim pustama, sokol da mu zvezdu padalicu, iznad Mokrina, lovi i ulovi.
Pa kad ono zabasamo u vetrenjače, u napuštene mlinove, u razbojnička svratišta, pa kad svi poviču DI SI BRE MIKO, e onda Mika Antić postaje harmonika,
postaje ćemane postaje bas,
postaje truba postaje tambura,
postaje vino postaje cveće na stolu,
e onda Mika bude kralj,
bude Li Tai Po bude Katul,
bude Vijon bude Ljermontov,
na momente grk ko Jakšić a opet
da ga na ranu priviješ, ko Desanku.
Dogodio se jednom na zemlji Mika Antić, živo čudo u čuđenju neprestanom.
Na svetoj vojvođanskoj zemlji.
Dobar vetar kapetane, kapetane gospon Miko, bre.
Dobre i rodne nebeske njive, ej bre Miko, Miko bači.
Do vidjenja Miko kišo zlatonosna, ej bre Miko, čovečino.
Pa ppppputuj bbbbbrat Miko, vvvvvojvodo Vojvodine.
Branislav Brana Petrović - Mika bači
-
I čaše su bile prazne,
i flaša razbijena,
i krevet raspremljen,
i vrata zatvorena,
i sve staklene zvezde
sreće i lepote
treptale su u prašini
nepočišćene sobe..
I bio sam mrtav pijan,
i lud od radosti,
i ti živa pijana,
gola u mom zagrljaju.
Žak Prever - Fijesta
-
Sreća
Ne merim više vreme na sate,
Ni po sunčevom vrelom hodu;
dan mi je kad njegove se oči vrate,
i noć kad ponovo od mene odu.
Ne merim sreću smehom, ni time
da li je čežnja moja od njegove jača;
sreća je meni kad bolno ćutim s njime,
i kad nam srca biju ritmom plača.
Nije mi žao što će života vode
odneti i moje grane zelene;
sad neka mladost i sve neka ode;
on je zadivljen stao kraj mene.
Desanka Maksimović
-
UTEHA
Desanka Maksimović
Ako nismo zajedno po aprilskoj gazili travi,
sačekaćemo zajedno prve mirise snega.
Ja volim više zime čistotu mirnu
od bolesnoga dana proljetnjega
kad ruke bez strasti ne mogu da se dirnu.
Živećemo zajedno svečane dane
kad duša počinje tiho da sazreva,
i bivaju pune ploda njene grane,
i o večnosti već kradom sneva.
Smejaćemo se zajedno u večernje čase,
kad se čovek smeje tiše i ređe.
Volećemo se kad počinju da se
života ovog sagledaju međe,
kad ljubavnici postaju jedno drugom
prijatelji blagi i braća.
Rastaćemo se samo pred putanjom dugom
sa koje ne može da se piše,
ni da se vraća.
-
Čovek
Desanka Maksimović
Poznavala sam u detinjstvu pticu
srca sitnog kao lešnik,
a umrla je od tuge
već u treću zoru
kad su joj ljudi oteli
gnezdo i goru.
I sećam se nekog starog
tužnookog pseta
koje je imalo snage
da skapa od žalosti
kada je nestalo drage
ruke iz koje primalo
milovanja, udarce i kosti.
Samo sam ja preživela
smrt voljenog bića,
i mnogo mi se dragih prijatelja
izgubilo u dubini mraka,
preživela niz izdaja, i kleveta,
i rastanaka,
i opet mi se hoće
sunca i sveta.
-
Balada o prolaznosti
Kad lutali smo svijetom
kao raspršeno sjeme,
govorili smo sebi -
to je za neko vrijeme.
I ne znajuć’ da smo
na izgubljenom brodu
mi vikali smo: "Kopno!"
dok gledali smo vodu.
Kad ljubili smo kratko
u tuzi kišne noći,
govorili smo za se
da ljubav tek će doći.
Postavljali smo stvari,
ali opet ne za dugo.
Za sva smo mjesta rekli -
odredit ćemo drugo.
Kad rađala se sreća
i čekala je slava,
pomišljali smo opet -
to nije ona prava.
Kad prijatelja nema,
a dani idu sporo,
govorili smo za se
da vraćaju se skoro.
Gdje najviše smo dali
dobivali smo manje,
ali mislili smo - to je
tek privremeno stanje.
Kad gubili smo život,
govorili smo: "Neka"
i vjerovali čvrsto
da pravi tek nas čeka.
Putovali smo dalje
kad davno već smo stigli.
Tek počeli smo nešto,
a drugo već smo bili.
I ostali smo tako
kraj odlazeće vode,
nerazjašnjeni sasvim
i pomalo van mode.
U započetoj priči
u ljubavi bez traga,
jer svakoj smo se kući
približili do praga.
U privremenom redu
nekorištenih stvari
ni osjetili nismo
da sami smo, i stari.
Dok vjerovali još smo
da svaki put se mijenja,
mi rekli smo si: "Zbogom"
govoreć: "Doviđenja".
- Arsen Dedić-
-
Staze niču i zatiru se
Desanka Maksimović
Između dva prijatelja
kao između dva vrta i dve ulice
bila je najpre putanja kratka,
od dve-tri možda podlanice.
Prvo su prijatelji mogli i šaptati,
a čuli su se i pozdravljali rukom,
ali staza je stala rasti zatim
i zatrpavati se listom i šljunkom.
Vremenom je postala duga kao reka,
nisu se prijatelji mogli dovikati,
nisu čuli svojim rečima odjeka,
nisu se mogli izbliza pogledati.
Zatim je staza iščezla kao duga,
ni da je postojala ne bi se reklo.
Kao da je obmana šumom protekla, ostala je za njom tek prigušena tuga.
-
Umiranje ljubavi
Desanka Maksimović
To što nismo više volšebnici,
Što ne razumemo šta šapuće granje,
Što priroda govori sa nama
Kao i s drugim svetom,
Što nismo bliski više
Sa kamenom i cvetom –
Ljubavi znači tiho umiranje.
To što nam zvezde opet
Kao i drugima sjaje,
Što se misli vraćaju u trezno stanje,
I kule se oblaka kvare,
Što sve dobija obične oblike stare –
Ljubavi znači tiho umiranje.
To što jasno vidimo sve stvari,
Proleće što nam ne stavlja znak na čelo,
Što život svetlu oljušticu svlači,
I snovi svakog jutra što se smanje,
Što sve se na malu ljudsku meru svelo –
Ljubavi tiho znači umiranje.
-
Nepoznata u davnini
Stevan Raičković
Gledam te sad odavde: sediš u julskom dvorištu
uramljenom u zidove visoke preko glave.
Tebe posmatraju još i ptice: kao da te mole i ištu.
Mene ne vidi niko. Zurim iz korova i trave
duboko u uglu, u zaturenom skrovištu.
Ovde je hladovina najveća: miriše na vlagu.
Cigle su poda mnom trošne i nešto zelenkaste.
Tebe obliva sunce. Vidim: kupa ti ruku nagu.
Tako je sve oko tebe čisto, u suncu. Moja krv raste
iz mene, kao da otiče nekuda, pa tiho gubim snagu.
Samo da se ne pokrene nešto: neka vrata.
Samo da ne padne neka dunja, između nas, natrula.
Il´ crep da ne pukne iznad, od nečeg: od ptice, od mačijeg bata.
Tišina raste između nas: penje se kao prozirna kula.
Samo da je niko ne dirne, nikad.
Osim ove pesme. O, nepoznata.
-
Sve što živi ožiljak ima
Sergej Jesenjin
Sve što živi ožiljak ima
još iz detinjstva, poseban, ran.
Da nisam pesnik, ja međ svima
bio bih hulja i lopov znan.
Mršav i rasta odveć malena,
međ decom bio sam uvek heroj,
često, često nosa razbijena
vraćo sam se pod krov svoj.
Uplašenoj majci, kad pred nju banem,
reč ceđahu usne krvavo-tmaste:
«Ništa, de! Spotakoh se o kamen,
a već sutra sve će da zaraste.»
Pa i sada, kada se bez traga,
onih dana krv vrela smirila,
nespokojna neka drska snaga
na poeme moje se izlila.
Na već zlatne literarne hrpe;
i u svakom retku što se vije
ogledaju se nekadanje crte
kavgadžije, nemirka, delije.
Ko i nekad imam hrabrost mušku
al nov korak moj se drukče sluša…
Dok mi nekad razbijahu njušku,
sada mi je sva u krvi duša.
Ne velim više majci okrvavljen,
već tom šljamu što cereć se raste:
«Ništa, de! Spotakoh se o kamen,
a već sutra sve će da zaraste.»
-
Pesma bačijarke
Oskar Davičo
Noći, noći ravna, ej tamni ponore,
vetre zamršeni u šibljaku leske,
maglo, noći hladna, moji prsti gore,
svaki nokat k'o zvezde nebeske.
Tri crna meseca, tri kandže zločina
kruže mi prsima što kroz noć damare
i nadnose travne usne mesečina
nad čin sna, nad strasti što s mene krvare.
O, raskopčajte mi sa duše jeleke,
nek mi iz jeleka k'o dim suknu dojke
da se k'o poplave valjaju niz mrake.
Prazne su bačije, ječe žalopojke;
jaranim tišinu, bratim duge sate
čekajući zalud momke da se vrate.
-
Ne poj, lepotice, kraj nas
Aleksandar Sergejevič Puškin
Ne poj, lepotice, kraj nas
svoj napev gruzinski pun tuge,
jer potseća me njegov glas
na drugi kraj, na dane druge.
Seća me tvoje pesme moć
i nesputane reči njene
na mesečinu, stepu, noć,
na lik daleke jedne žene.
Taj dragi lik u društvu tvom
kad zaboravu tamnom predam
ti zapevaš i, nošen snom,
ponovo drage crte gledam.
Ne poj, lepotice, kraj nas
svoj napev gruzinski pun tuge,
jer potseća me njegov glas
na drugi kraj, na dane druge.
-
Plavi moj safiru
Kuda si posla sa tim tamnim ocima
i cije ime ti na usni pociva
kazi mi ko ti guzva postelju
i ko ima zlatne kljuceve
od tvojih tajnih odaja?
Daj da te pratim
gde god da si krenula
sretan je onaj
s' kim si noci delila.
Daj da te pratim
i da budem sena
da ne budes usamljena
kad po vodi budes hodala.
Hajde, plavi moj safiru
hajde, ceznjo i nemiru
hajde, dodji i ostani tu.
Hajde, plavi moj safiru
hajde, ceznjo i nemiru
hajde, dodji i ostani tu.
Duvaju promaje kroz vrata naroda
tuda smo prosli mi jos davno nekada
kazi mi ko ti guzva postelju
i ko ima zlatne kljuceve
od tvojih tajnih odaja?
Hajde, plavi moj safiru
hajde, ceznjo i nemiru
hajde, dodji i ostani tu.
Hajde, plavi moj safiru
hajde, ceznjo i nemiru
hajde, dodji i ostani tu.
-
Klovn u polju
Laza Lazić
Umoran klovn u pustom polju
u travi leži poleđuške,
na obrazu mu još k'o ruže
trepte lažne i prave ćuške.
Tako je lepo ovde ispod
čistog i pregolemog neba!
Duboko diše klovn i ćuti;
u žitu sluti miris hleba.
Njišu se poljski tulipani
predani svojoj tihoj vatri.
Mučenik smeha smeran, smiren,
duboko zadovoljan snatri.
Skoro je sve zaboravio:
da neosetno teku sati,
da pada veče i da mora
u svetski cirkus da se vrati.
-
Sred zvezdanog čara
Persi Biš Šeli
Sred zvezdanog čara
plavokosi mesec visoko je bdio, mila Džen!
Čula se gitara,
ali tek kroz tvoju pesmu posta mio akord njen.
K’o što mesec zrake
sjajne, meke, pruža zvezdama bez boje iznad nas,
tako note lake
žicama bez duše daju duše tvoje nežan glas.
Zvezde se već bude
mada mesec duže čitav čas još sniva ovu noć;
krošnje tiho žude
dok ti pesme rosa posvuda razliva divnu moć.
Mada zvuci znaju
da ti glas natkrile, ti ponovi lako pesmu sad
o dalekom kraju
gde su svetlost, glas i osećanje svako jedan sklad.
-
Privukao Roben
Klemen Maro
Privukao Roben jednom Margo k sebi,
Pokazav joj alat malo ga zaklati,
I namah on htede da ga upotrebi,
Ali Margo reče: „To će me zaklati.
Suviše je golem i dugačak da bi...“
„Dobro, reče Roben, da ne bude bola
Neću stavit celog“; a onda je zgrabi
I gurnu joj alat, al' samo do pola.
„Jaoj, reče Margo, ja sam vaša žrtva,
Stavite ga celog, i tako sam mrtva.“
-
Krvava svadba u Brzavi
Dragomir Brajković
Ljubavi, probudi me u ponoć, ljubavi!…
Ugušiće me more, sjećanja iz djetinjstva i muke.
Izvadi mi sjekiru iz plećki, odveži mi ruke,
Skini mi krv sa očiju, krv viđenu na svadbi u Brzavi…
Ludo je kolo igralo oko manita svirača,
Ludo se tijela lomila: noga zemlju ne dodira!
Kolo momaka i udavača; kolo crnogorki i povezača,
Kolo rijetkih perlonki i još ređih šešira.
Pored zadružnog doma rakija na polić i kilo
Pored njih bjelokapi prodaju biskvite i šećerleme,
Prikani, kumovi, komšije lako nalaze teme,
Već nakresani počinju pjesmu: pominju drago i milo…
Predveče (ne zna se kako ni otkud) povadiše nože;
Braneći otetu odivu, grabeći tuđe zlato,
Do tada pitomi, prosto jagnjad, skočiše u vučje kože
I prosuše krv i mozak u izgaženo blato.
Ljubavi, probudi me u ponoć ljubavi!…
Ugušiće me more, sjećanja iz djetinjstva i muke!
Strah me je! U noževe će olistati mi ruke
I odvešće me ponovo na krvavu svadbu u Brzavi.
-
Haiku
Macuo Bašo
Moja sena,
odražena u kvadratnoj seni:
Mesec preko prozora.
* * * * * *
Daljina morska sve tamnija.
Samo se krici divljih plovki
belesaju nejasno u njoj.
* * * * * *
S grane na granu
tiho padaju kaplje...
Kiša prolećna!
* * * * * *
Putniče u dalekoj zemlji!
Vrati se, pokazaću ti
pravo cveće.
* * * * * *
Pupoljci višnjevih cvetova,
brže se nasmešite
ćudima lakog vetra!
* * * * * *
Šta će mi ulje za lampu?
U moju malu sobu
prodiru zraci mesečine!
* * * * * *
Bezimena brda
proleće je danas prekrilo
koprenom od magle.
* * * * * *
Svoj život obvio je
oko visećeg mosta
divlji bršljan.
* * * * * *
Nova godina.
Spomen na poznu jesen
rastužuje me.
* * * * * *
Kad bolje zagledam,
ispod živice cveta
rusomača.
* * * * * *
Stari ribnjak
uskočila je žaba
pljusak vode.
* * * * * *
Umoran s puta
potražih konak, a tad
cvet glicinije.
-
Strepnja
Ne, nemoj mi prići
Hoću izdaleka
da volim i želim tvoja oka dva.
Jer sreća je lepa samo dok se čeka,
dok od sebe samo nagoveštaj da.
Ne, nemoj mi prići
Ima više draži
ova slatka strepnja, čekanja i stra’.
Sve je mnogo lepše donde dok se traži,
o čemu se samo tek po slutnji zna.
Ne, nemoj mi prići
Našta to i čemu?
Izdaleka samo sve ko zvezda sja;
izdaleka samo divimo se svemu.
Ne, nek mi ne priđu oka tvoja dva.
Desanka Maksimović
-
Sonet
Francisko Gomez de Kevedo-Viljegas
Ah, Floralba, sanjah da te...Smem li reći?
Smem, jer sanjah - da te ljubljah muškom snagom.
I, sem ljubavnika, ko bi u snu dragom
mogao toliki raj i pak´o steći?
Sneg i studen tvoju s mojim plamom vrelim,
k´o suprotne strele iz tobolca, lako
spajao je Amor, spajao ih časno
k´o silna mi ljubav kad te budan želim.
I rekoh: "Ljubavlju i sudbinom žudim
da mi duša budna nikada ne sniva,
a, zaspim li, da se nikad ne probudim."
Ali, probudih se... Nesta nemir mio,
i videh da za me smrt životom biva,
videh mrtav da sam u životu bio.
-
Gibonni - Mirakul
Divno je kad zena ima petlju
da te uzme k sebi onda kad si slab
divno je kad cutim snagu njenu
koja vadi me iz moga blata van
divno je
Divno je kad izlazim na svjetlo
dok priviknu se oci ja znam da nisam sam
divno je i ne dogadja se cesto
taman toliko da sam o njoj ovisan
divno je
Je te donne ma liberte
a to ne slici na mene
jer sve je moje njeno
kao zapleteno
prokleto i sveto za mene
sve je moje njeno
Ref.
Something in my bones
something under skin
something in her words
it's miracle to me
it's a miracle
Boze, divno je
je te donne ma liberte
a to ne slici na mene
jer sve je moje njeno
kao zapleteno
prokleto i sveto za mene
sve je moje njeno
Ref.
Odakle joj pravo
znati me ovako
i uci mi pod kožu zauvijek
odakle joj pravo
Something in my bones
Something under skin
Something in her words
It's miracle to me
It's a miracle
She makes me a better man
-
Ljubav
Oskar Davičo
Da li si, sestro, rasla na livadi
s vetrom koji se mlad zamrsi u cveće
pa ti je lice kao da ga gladi
krilom senke leptir što u snu proleće.
Da li si, sestro, rasla kraj žala
pa su ti oči šumne kao more,
pa su ti dojke kao dva vala
što se igranja ne umore.
Ili si došla iz toplih ruda,
iz bakarnih žila, iz tamne lave
pa ti je glas tunel pun čuda
a suza tela, nemir poplave.
Ili si rasla međ peskom zlata,
na dnu reke, u korenju vode
pa su ti ruke oko mog vrata,
dva mala izvora žedna slobode.
-
Ispod pupka dinja pukla
Narodna erotska poezija
Ja posijah zob i dinje
Navrani se đevojčica
Dinje brati zob zobati
Ja je čekah jednu večer
Ja je čekah i dočekah
Stavih ruku u njedarca
U njedarca dva krastavca
Nit' su zrela nit prezrela
No najlepša za grizenja
Stavih ruku malo niže
Malo niže, niže pupka
Ispod pupka dinja pukla
A iz dinje voda teče
Nagnah konja te napojih
I jedva se nje odvojih
-
Serenada
Federiko Garsija Lorka
Na rečnoj obali
noć je došla da se kupa
i na Lolinim grudima
grane umiru od ljubavi.
Grane umiru od ljubavi.
Noć, naga, peva
na martovskim mostovima.
Lolita kupa telo
u slanoj vodi i smilju…
Grane umiru od ljubavi.
Noć od anisa i srebra
blista na krovovima.
Od srebra potoka i ogledala
i anisa tvojih belih mišica.
Grane umiru od ljubavi.
-
Došla si
Oton Župančič
Došla si... Tako dolazi zlatni oblak
na večernje nebo:
putnik je upravo ustavio korak
i upravo mu se zadivilo oko,
već ga je zaogrnuo crnom koprenom mrak.
Došla si... Tako dolazi pesma devojaka
iz daljine do usnulih dubrava:
putnik zastade... Opet tiho... Jeka
još se razleže među gustim uspravnim deblima,
a u šumor šume utapa se pesma
Došla si... I gledao sam tvoje oči,
slušao tvoj zvonki glas -
otišla si... Putnik je zatvorio oči
i snivao zlatnoga oblaka kras,
i snivao pesmu koja ne prestaje.
-
Pitanje
Angel Kalinovik
Ima li smisla čekati san
kada znaš da ti neće doći
može li iko usporiti vrijeme,
kada zna da će brzo proći
ima li smisla gajiti nade
kad nezahvalnost im dobro znaš
i pjevati sreći balade
kad do tebe joj nije stalo
I da li je smisao laž
što obavija sjene života
odsjaj zlatnog omota
sopstvenog očaja zabluda
I ima li smisao smisla?
I da li bi opasno bilo
bez utjeha životnih živjeti
što kriju životno sivilo
Prezrenih ljepota na hiljade
ti ludi svijete nudiš
ali sve su tamo zablude
jer upravo ti sudiš
ko na njih ima pravo
a za većinu ljudi one
ostaju samo san.
Ima li smisao smisla?
-
Notturno
Augustin Tin Ujević
Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.
Duša je strasna u dubini,
Ona je zublja u dnu noći;
Plačimo, plačimo u tišini,
Umrimo, umrimo u samoći.
-
Volela se dva vetra
Desanka Maksimović
Volela se dva vetra s dve planine
kao što se vole dva sunca, dva duha,
kao što se vole dva vida i dva sluha,
ili sjaj sunca sa sjajem mesečine,
ili s nebesima ledene visine.
Grlili se iznad brda i poljana,
u lišću grana i iznad bezdana,
nisu znali šta da od sebe čine,
niti grleć se koje je od njih koje,
ni umeli da se razmrse, razdvoje -
kao dva pljuska i dve grmljavine
kad se polome o krševe, o granje.
Volela se tugom i sećanjem -
dva vetra sa dve daleke planine.
-
Ljudska komedija
Desanka Maksimović
Sneg je samo nekoliko puta
zavejao moje stope
što su kraj tvojih trčale,
nekoliko samo puta su venule
šume male
za koje si govorio
da ih pretvaram u raj,
i kraj, već je i sećanjima svima kraj.
Konca nije bilo našem samopouzdanju,
mislili smo da nam bogovi nisu ravni,
a sve se dogodilo ljudski jadno i nama,
ni mi nismo bili u stanju
ostati u neprolaznog ognja visinama.
A da je neko rekao
da će sve kraj nas izumreti,
da će sunce prestati da greje:
pre bismo verovali,
nego da će tvoj smeh negde
bez moga da se smeje,
da ćemo živeti opet
svaki svoj život prazan i mali.
-
Opojni greh
Frančesko Petrarka
Devojčica me grli i ljubi.
Osećam kako joj se usne tope na mojim,
i kako joj telo drhti
od straha i čežnje.
U tišini
još nedovršene planinske kuće
miriše rano proleće
i njene male jabučaste grudi.
Penušaju se večernje magle
i oseća vlažnost kiše
u erotičnom vazduhu.
Ona se propinje na prste,
pripija svoja stegna čvrsto uz mene,
namešta oble kukove,
svoj zaobljeni trbuh…
utapa svoje nepomične oči
u mojim zenicama
i ljubi, ljubi…
Stavljam svoj potpis
usnama
na njen vrat izvijen
dok opijena gresima bledi moja devojčica
i kao leptirica treperi na mestu
Pogrešili smo
kaza mi
u jednom trenu slasti i vatre
zaustavljajući naše disanje
koje odveja vetar.
Pogrešili smo,
kaza mi s još većim strahom
otrgnuvši se iz zagrljaja,
bežeći niz proplanak i
odnoseći vlažne poljupce
na mladoj koži.
Moje je oči ne stižu.
-
Čeznem da ti kažem
Rabindranat Tagore
Čeznem da ti kažem
najdublje reči koje ti imam reći;
Ali se ne usuđujem,
strahujući da bi mi se mogla nasmejati.
Zato se smejem sam sebi
i odajem tajnu svoju u šali.
Olako uzimam bol svoj,
strahujući da bi ti to mogla učiniti.
Čeznem da ti kažem
najvernije reči koje ti imam reći;
Ali se ne usuđujem,
strahujući da bi mogla posumnjati u njih.
Zato ih oblačim u neistinu,
i govorim suprotno onome što mislim.
Ostavljam bol svoj da izgleda glup,
strahujući da bi ti to mogla učiniti.
Čeznem da upotrebim
najdragocenije reči što imam za te;
Ali se ne usuđujem,
strahujući da mi se neće vratiti istom merom.
Zato ti dajem ružna imena
i hvalim se svojom surovošću.
Zadajem ti bol,
bojeći se da nećeš nikada saznati šta je bol.
Čeznem da sedim mirno pored tebe;
Ali se ne usuđujem,
jer bi mi inače srce iskočilo na usta.
Zato brbljam i ćaskam olako,
i zatrpavam svoje srce rečima.
Grubo uzimam svoj bol,
strahujući da bi ti to mogla učiniti.
Čeznem da te ostavim zauvek;
Ali se ne usuđujem,
strahujući da bi mogla otkriti moj kukavičluk.
Zato ponosito dižem glavu
i dolazim veseo u tvoje društvo.
Neprekidne strele iz tvojih očiju
čine da je bol večito svež.
-
Ne, nije to bila ljubav
Branislav Brana Petrović
Malo smo se gledali,
malo smo se smejali,
malo smo pričali
i malo ljubili.
Ne, nije to bila ljubav!
Mislio sam da me nisi volela,
mislila si da te nisam voleo
ipak:
rastanak je nekako čudno boleo!
-
OSLONI SE NA MENE
Kad` dođu teški dani i napuste te svi
Napiši dve, tri reči, znaću gde si ti
Pomoći ću ti tad` k`o Prijatelj i Brat
Znaj, i u dobru i u zlu, biću tu
Kad` budu s tobom grubi i nanesu ti bol
Ti nemoj da se plašiš, ja osetiću to
I najbolje što znam, učiniću tome kraj
Znaj, i u dobru i u zlu, biću tu
Znaj, i u dobru i u zlu, biću tu
Osloni se na mene sad` ti, veruj mi sve
Dajem ti svoju Reč
Da i u dobru i u zlu, ja biću tu
Da te tešim i nasmešim
Osloni se na mene sad` ti, veruj mi sve
Dajem ti svoju Reč
Da i u dobru i u zlu, ja biću tu
Da te tešim i nasmešim
A kada nađeš Mir kraj nekog drugog ti
Povući ću se tad` i srećan biću ja
Podeliću s tobom sve i čuvaću tvoj Mir
Ali stati neću ja na tvoj Put
Znaj, i u dobru i u zlu, biću tu
Osloni se na mene sad` ti, veruj mi sve
Dajem ti svoju Reč
Da i u dobru i u zlu, ja biću tu
Da te tešim i nasmešim
Osloni se na mene sad` ti, veruj mi sve
Dajem ti svoju Reč
Da i u dobru i u zlu, ja biću tu
Da te tešim i nasmešim
Biću tu, veruj mi, veruj sve
Veruj mi, osloni se na mene ti
Biću tu, veruj mi, veruj sve
I u dobru i zlu, ja biću tu, veruj mi
Veruj mi, osloni se na mene ti
Biću tu, veruj mi, veruj sve
I u dobru i zlu, ja biću tu, veruj mi
Veruj mi, osloni se na mene ti...
-
Grešio sam mnogo
Duško Trifunović
Grešio sam mnogo, i sad mi je žao
i što nisam više, i što nisam luđe
jer, samo će gresi, kada budem pao
biti samo moji – sve je drugo tuđe.
Grešio sam mnogo, učio da stradam
leteo sam iznad vaše mere stroge
grešio sam, jesam, i još ću, bar se nadam
svojim divnim grehom da usrećim mnoge.
Grešio sam, priznajem, nisam bio cveće
grešio i za vas, koji niste smeli,
pa sad deo moga greha niko neće
a ne bih ga dao – ni kad biste hteli.
-
Čas ljubavi
Petar Pajić
Vetar razvejava mesečinu,
noć se od mesečine dimi,
ti si nalik mladom vinu,
sa zvezdama si u rimi.
Ispod vatrenog nebeskog svoda
padaju crvene trešnje zrele,
u brdima blista voda,
zemlju probadaju bele strele.
Noćas je sve od moje usne,
stižu plodovi iz samog raja,
mesečina se u voću gusne,
noć je prva, noć je bez kraja.
Čas je Ljubavi! Čas je vatre!
Celim telom svojim je ložim,
al ona ne može da me satre,
jer ja se noćas u tebi množim.
-
Ljubavna pesma
Petar Pajić
Nije potrebno da se udvaraš devojci.
Kaži joj bilo koju reč,
i ako se njoj učini
da je prvi put čuje,
ako joj se učini lepša
od reči koje drugi ljudi govore,
ako joj bude, pritom, razumljivija
od svih poznatih reči,
povedi tu devojku sa sobom,
na kraj sveta ako hoćeš,
ali na tako dugačak put
povedi je obično,
obično kao kad polaziš u šetnju.
-
Priča
Miloš Crnjanski
Sećam se samo da je bila
nevina i tanka
i da joj je kosa bila
topla, ko crna svila
u nedrima golim.
I da je u nama pre uranka
zamirisao bagrem beo.
Slučajno se setih neveseo,
jer volim
da sklopim oči i ćutim.
Kad bagrem do godine zamiriše,
ko zna gde ću biti.
U tišini slutim
da joj se imena ne mogu setiti
nikad više.
-
Mali krug velikih ljudi
Imam mali krug velikih ljudi
S kojima sanjam, za koje se trudim
Uz koje znam tko sam zapravo ja
Imam čarobnu oazu usred pustinje
U kojem vrelo nikad ne presušuje
Al' broj sunčanih dana premašuje prosjek
Jedan mali krug nama dovoljno velik
To je samo naš svijet, naš privatni svemir
Sazviježđe smo kad se spojimo
Sasvim mali krug igle po vinilu
Dovoljan da ušutka tišinu
Šareno smo obojani svijet
Pomiješali smo čitav spektar boja
Na istom platnu slikamo dugu
Kroz dalekozor usprkos plimi
Na horizontu jasno se vidi
Sasvim mali krug nama dovoljno velik
To je samo naš svijet, naš privatni svemir
Sazviježđe smo kad se spojimo
Jedan mali krug igle po vinilu
Dovoljan da ušutka tišinu
Šareno smo obojani svijet
Jedan mali krug nama dovoljno velik
To je samo naš svijet, naš privatni svemir
Sazviježđe smo kad se spojimo
Sasvim mali krug igle po vinilu
Dovoljan da ušutka tišinu
Šareno smo obojani svijet
Jedan mali krug velikih ljudi
Sasvim mali krug za koje se trudim
Jedan mali krug uz koje znam
Sasvim mali krug tko sam zapravo ja
Imam mali krug velikih ljudi
S kojima sanjam, za koje se trudim
-
Stihovi nepoznatog autora
Otišla si jednog dana i odnijela 2 plakara, sad se vraćaš po vitrinu marš u pizdu materinu!
Kuče laje, a ja mislim ti si, otiš'o si sarmu prob'o nisi!
Igra kolo a u kolu Duda, od radosti tresu mi se kosti! :luna:
Na tavanu potukli se miši, jedan drugog udara po piši.
Vitlo pijeto kokošku po čičku, stani koko da ti vidim oko.
,,Kratka suknja, tesno mi jelece, što ne dodje kad mi sinoc rece"
-
Ti si moj život videla iz bliza
Stevan Raičković
Ti si moj život videla iz bliza:
Primis'o, pokret, reč što nisam rek'o.
Znala si grč moj i kad stojiš iza.
Slutila moju bolest na daleko.
Ti si u mome oku dok još gasne
videla prva novog smeha klicu.
A kad se vratim domu ure kasne
znala svu priču samo po mom licu.
Sedim za stolom i ne znam svog lika.
Pred ogledalo zalud mi je stati:
U tvome oku bila mi je slika.
Već pola mojih stvari s tobom trule.
Niko me sada ne zna, nit će znati:
Iz mene zjapi rana mesto nule.
-
Moram se nadovezati na Ultrine stihove:
Otišla si jednog dana
I odnijela dva jorgana.
Sad mi vraćaš jedno ćebe,
Bježi kurvo ko te jebe!
-
Volim tvoje ruke
Oskar Davičo
Volim tvoje ruke za igračke
to telo koga skoro nema.
Žena je samo u mekoti mačke
što u tvom struku prede i drema.
Kako da nađem ruke detinje
da ti objasnim šta ljubav znači,
a da ne ranim to malo zverinje;
usnu na kojoj se mrve kolači.
-
Moja mala mokre gaće suši
Iznad peći na goriva kruta
Natekao meni palac nožni
Od udarca u nogu od stola
Moja draga u krevetu gola
Nema, jadna, para za pidžamu
Raširila moja draga noge
Našoj bebi, pa joj guzu pere
Gledam tebe, pa se meni diže
Na traktoru guma dok ju pumpam
Čipku mala istaknula svoju,
Na pijaci, na prodajnom štandu
Moja draga kupa se u kadi,
A ja gledam kako traktor ore
Sa dragom sam noćas do pred zoru
Slag'o drva ja u staroj šupi
Moja mala oblizuje usne
Gledajuć' me kako janje pečem
Mala moja, skidaj sve sa sebe
Puno si natovarila drva.
-
Najbolje mjesto za selo
Hajde selo da selimo!
Gdje ćemo ga naseliti?
Među oči djevojačke.
Tu ne može selo biti -
nema šume, nema vode,
nema zemlje za oranje.
Hajde selo da selimo!
Gdje ćemo ga naseliti?
Među ruke djevojačke.
Tu ne može selo biti -
nema šume, nema vode,
nema zemlje za oranje.
Hajde selo da selimo!
Gdje ćemo ga naseliti?
Među grudi djevojačke.
Tu ne može selo biti -
nema šume, nema vode,
nema zemlje za oranje.
Hajde selo da selimo!
Gdje ćemo ga naseliti?
Među noge djevojačke.
E, tu može selo biti -
ima šume, ima vode,
ima zemlje za oranje.
-
Ljudi u našim godinama
Pero Zubac
Ljudi u našim godinama
ulaze u ljubav oprezno,
kao neplivači u plitku vodu,
kao političari u kombinacije,
iz čistog straha od ponovnog voljenja,
iz nesigurnosti,
a oni su zanate ljubavi
već dobrano izučili
i mogli bi biti od slatke
pouke neiskusnima,
no ostaće zavatreni
a sigurni i uspravni na ulici,
međ ljudima,
samo će u hladnim noćima,
sami i prepoznati odjednom,
izaći na začuđen sneg
i glasno zaplakati.
-
Lakunoćna
Pero Zubac
Zelenim, mladim rečima,
kanim da te uspavljujem,
dok se nehajno pripremaš
da preskočiš potok noći
s promišlju, radosnom,
da jutro donosim u rukama.
Tako će godine minuti,
hitro kao dečaštvo.
Moje reči gase svetiljke,
utopljavaju te.
I moja ruka usnula je
već sretna
na tvom licu.
-
Naša ljubav
Rade Drainac
Noć me ta u mladosti stiže,
Pa mi u srcu spava da ne ozebe!
Videste li pseto koje čovek tera od sebe,
A ono mu i dalje ruke liže?
Sa mnom je tako: mogu i ne mogu bez nje.
Kada se osamim zaogrne me ogrtačem snova.
I mada mi davno reče sve,
Uvek je za me nova.
Danima se koljemo kao hijene
I jedno u drugom vidimo kugu,
A opet… izvan te kobne žene
U mojoj duši nema mesta za drugu.
Otkad se znamo sanjamo da se rastanemo,
I već sam od toga kao mesec žut,
Pa se opet neobjašnjivo sastanemo
Da zajedno produžimo put.
Ne znam više da li je to ljubav,
Ili zagonetni čulni mrak;
Znam samo da bih se bez nje razbio kao splav
O rečni brzak.
-
(https://i.imgur.com/PZ2DzUk.jpg)
-
Kaluđer i Mara
Narodna
Kaluđere kola pravi
U potočini,
Njem' dolazi lepa Mara
U pokrovčini:
"Nauči me, kaluđere, Kola praviti!"
"Od' ovamo, lepa Maro,
Da te naučim:
Digni, Maro, jednu nogu,
Eto dva kola;
Digni, Maro, drugu nogu,
Eto četiri;
Da udarim srčanicu
-Kola gotova!"
-
Kožni metak
Šabansko - pastirska pjesma
Hajde mala istinu mi reci,
da li su te pogađali puno kožni meci.
Bičarka se usrala pa se malo nećka,
ufatila je frka od mog kožnog metka.
-
BOSANSKA LJUBAVNA POEZIJA
Vjetar duva,
šljive otpadaju
trule šljive muve spopadaju.
Krmci jedu da ne propadaju,
tvoje mi se oči dopadaju.
Tvoje oči ko farovi Fiće
ti si moje omiljeno biće.
Sunce je raspizdilo svoje zrake,
vrapci se deru ko konji,
mene piči depresija,
u duši mi opsesija,
jebo mater ako te ne volim!
-
Arapska pjesma rodila se u pustinji.
Francuz je propjevao zbog žene, Italijan radi publike.
Grk pjeva za bakšiš.
Nijemac pjeva na komandu, a Srbin propjeva uz piće.
Arapin je zapjevao od straha.
Pustinja uplaši i junake i divove.
Pustinje se jedino ne boje pjesnici.
U pustinjama čovjek je propjevao da ne poludi.
Možda se svaka poezija i svuda u svijetu rodila u pustinjama.
-
Njoj
Artur Rembo
U ružičasti vagon sa plavim jastucima
Sešćemo, zimi, pa na put!
Biće nam dobro. Gnezdo sa ludim poljupcima
Skrivaće svaki dremljiv kut.
Sklopićeš tada oči, da ne vidiš kroz prozor
Sav čudovišni onaj puk
U kom se mrzovoljno, da ispuni te grozom,
Crn demon ceri, crni vuk.
Tad će ti iznenada pecnuti obraz nešto.
I sićušni poljubac vratom će tvojim vešto
Potrčati, ko pauk lud…
Rekavši: “Traži”, ti ćeš prignuti glavu k meni;
I tražićemo dugo tu bubu, zaneseni,
– A ona će da skita svud…
-
Volim te, mili
Nepoznati autor
"Volim te, mili", reče ona žudno
i brzo skide haljinu sa sebe
šapnuvši tiho, čežnjivo i bludno:
"Moje je telo tako željno tebe."
Zatim čarape sa vitkih nogu
smače lagano i otkri bedra.
"Ljubiću tebe dokle god mogu",
dodade mazno, topla i štedra.
"Sa mnom sve možeš, sa mnom sve smeš,
tako si nežan i tako drag."
I dok to reče, njen donji veš
Istoga trena odnese vrag.
"Hoću da radim sve što druge rade."
Zatim se prenu, nešto zausti...
"Eh, laku noć", reče bez nade
i najzad, najzad - slušalicu spusti
-
Blaženo jutro
Augustin-Tin Ujević
Blaženo jutro koje padaš
u svijetlom slapu u tu sobu,
već nema rane da mi zadaš,
počivam mrtav u svom grobu.
Možda ćeš ipak da potpiriš
pepelom iskru zapretanu —
jer evo, trome grudi širiš
čeznućem suncu, jorgovanu.
Dijeliš mi neke tihe slasti
kad o tvom žaru vidim knjige
na polici — i cijeli tmasti
vidik te sobe pune brige.
Za mene ipak nešto fali
u ovoj uzi bez raspeća,
na dragoj usni osmijeh mali,
u čaši vode kita cvijeća.
Blaženo jutro koje padaš
sa snopom svjetla u tu sobu,
već nema smrti da mi zadaš,
no vrati ljubav ovom Jobu.
-
Bašta
Žak Prever
Hiljade i hiljade godina
neće biti dovoljno
da iskažu
onaj tren večnosti
kad si me poljubila,
kad sam te poljubio,
jednoga zimskog praskozorja
u parku Monsuri u Parizu,
na zemlji
koja se u zvezde računa.
-
Deca kad se vole
Žak Prever
Deca kad se vole
ljube se stojeći
po kapijama noći
dok prolaznici ukazuju prstom na njih.
Ali decu kad se vole
Baš briga
da l' ih ko vidi
jer tu su samo njihove senke
treperave u noći
koje izazivaju kod prolaznika
bes,
prezir,
smeh
i zavist.
Deca kad se vole
nisu ovde ni za koga.
Tada su dalje odavde
nego što je noć,
i mnogo dalje
nego što je dan.
Ona su
u zaslepljujućoj svetlosti
prve ljubavi.
-
Očiju tvojih da nije
Vasile-Vasko Popa
Očiju tvojih da nije
Ne bi bilo neba
U slepom našem stanu.
Smeha tvoga da nema
Zidovi ne bi nikad
Iz očiju nestajali.
Slavuja tvojih da nije
Vrbe ne bi nikad
Nežne preko praga prešle.
Ruku tvojih da nije
Sunce ne bi nikad
U snu našem prenoćilo.
-
Bez tvojih pogleda
Vasile-Vasko Popa
Bez tvojih pogleda reka sam
koju su napustile obale.
Vetar me za ruku vodi,
tvoje ruke odsekao je suton,
bele ulice preda mnom beže.
I prsti se klone moga čela
na kome se svet zapalio.
Reči su mi u travu zarasle,
tišina ti je raznela glas,
stvari mi siva leđa okreću.
Po tami moga tela
opaka svetlost šestari.
-
Gde si
Vasile-Vasko Popa
Idem
Od jedne ruke do druge
Gde si
Zagrlio bih te
Grlim tvoju odsutnost
Poljubio bih ti glas
Čujem smeh daljina
Usne mi lice rastrgle
Iz presahlih dlanova
Blistava mi se pojavi
Hteo bih da te vidim
Pa oči zaklapam
Idem
Od jedne slepoočnice do druge
Gde si
-
Dižemo ruke
Vasile-Vasko Popa
Dižemo ruke
Ulica se u nebo penje
Obaramo poglede
Krovovi u zemlju silaze
Iz svakog bola
Koji ne spominjemo
Po jedan kesten izraste
I ostaje tajanstven za nama
Iz svake nade
Koju gajimo
Po jedna zvezda nikne
I odmiče nedostižna pred nama
Čuješ li metak
Koji nam oko glave obleće
Čuješ li metak
Koji nam poljubac vreba
-
Nepočin-polje
Vasile-Vasko Popa
Evo to je to nepozvano
Strano prisustvo evo ga
Jeza je na pučini čaja u šolji
Rđa što se hvata
Na rubovima našega smeha
Zmija sklupčana u dnu ogledala
Da li ću moći da te sklonim
Iz tvoga lica u moje
Evo ga treća je senka
U našoj izmišljenoj šetnji
Neočekivani ponor
Između naših reči
Kopita što tutnje
Pod svodovima naših nepaca
Da li ću moći
Na ovom nepočin-polju
Da ti podignem šator od svojih dlanova
-
Ulice tvojih pogleda
Vasile-Vasko Popa
Ulice tvojih pogleda
Nemaju kraja
Laste iz tvojih zenica
Na jug se ne sele
Sa jasika u grudima tvojim
Lišće ne opada
Na nebu tvojih reči
Sunce ne zalazi
-
U moru bih spavao
Vasile-Vasko Popa
U moru bih spavao
U zenice ti ronim
Na pločniku bih cvetao
U hodu ti leje crtam
Na nebu bih se budio
U smehu tvom ležaj spremam
Igrao bih nevidljiv
U srce ti se zatvaram
Tišini bih te oteo
U pesmu te oblačim
-
Pre igre
(Ciklus pesama "Igre")
Vasile-Vasko Popa
Zažmuri se na jedno oko,
zaviri se u sebe u svaki ugao,
pogleda se da nema eksera, da nema lopova,
da nema kukavičjih jaja.
Zažmuri se i na drugo oko,
čučne se pa se skoči,
skoči se visoko, visoko, visoko,
do navrh samog sebe.
Odatle se padne svom težinom, danima se pada duboko, duboko, duboko,
na dno svoga ponora.
Ko se ne razbije u paramparčad
ko ostane čitav i čitav ustane
taj igra.
-
Klina
(Ciklus pesama "Igre")
Vasile-Vasko Popa
Jedan bude klin drugi klešta
Ostali su majstori
Klešta dohvate klin za glavu
Zubima ga rukama ga dohvate
I vuku ga vuku
Vade ga iz patosa
Obično mu samo glavu otkinu
Teško je izvaditi iz patosa klin
Majstori onda kažu
Ne valjaju klešta
Razvale im vilice polome im ruke
I bace ih kroz prozor
Neko drugi zatim bude klin
Neko drugi klešta
Ostali su majstori
-
Žmurke
(Ciklus pesama "Igre")
Vasile-Vasko Popa
Neko se sakrije od nekoga
Sakrije mu se pod jezik
Ovaj ga traži pod zemljom
Sakrije mu se na čelo
Ovaj ga traži na nebu
Sakrije mu se u zaborav
Ovaj ga traži u travi
Traži ga traži
Gde ga sve ne traži
I tražeći njega izgubi sebe
-
Svadbe
(Ciklus pesama "Igre")
Vasile-Vasko Popa
Svako svuče svoju kožu,
svako otkrije svoje sazvežđe,
koje noć nikad videlo nije.
Svako svoju kožu kamenjem napuni, svako sa njom zaigra
obasjan sopstvenim zvezdama.
Ko do zore ne zastane,
ko ne trepne, ne tresne,
taj zaradi svoju kožu.
(Ova se igra retko igra)
-
Ako hoćeš
Aleksa Šantić
Ako hoćeš da o zori
Pjevam tebi pjesme moje,
Oj, ne bježi sa prozora,
Da ja gledam lice tvoje!
Ako hoćeš da ti pjevam
O sunčanom toplom sjaju,
Oj, pogledni okom na me,
Divotanče, mili raju!
Ako hoćeš da ti pjevam
Onu tihu nojcu milu,
Razvij tvoju gustu kosu -
Mirisavu meku svilu!
Ako hoćeš da ti pjevam
Miris divnog pramaljeća,
Oj, razgrni njedra bijela -
Da udišem miris cvijeća!
Il' ako ćeš pjesmu moju
O izvoru slasti bujne,
Hodi, hodi na grudi mi,
Da ti ljubim usne rujne!...
-
Povodanj
Desanka Maksimović
Grunuo je u moj život povodanj,
razorio branu i deltu,
pomerio svemu mesto,
zamutio sve bistrine.
Jučerašnjih misli namah nesta,
nesta jučerašnjih reči.
Ne znam koliko će proći
da se sve u meni izbistri i stine,
da se izleči.
Hiljadu vedrica zelena mira
povodanj je odneo sobom
za jedno veče.
Ne znam hoće li moći opet
toliko da ga nateče.
Povodanj je naneo kamenja
da ga ne bi pomerili ni kiklopi,
izrovao jame.
Ne znam hoću li ih ikad zatrpati,
ikad oturiti ijedan kamen.
-
S one strane
Nikola Furnadžijev
Ti mi danas uzimaš ruke u miru
i znaš da sam tvoj u potpunosti.
U očima tvojim suza se prolivena širi
i prolećna ljubav i spokoj njeni su gosti.
I ja se smejem; moj smeh je bez seni,
ali - oslušni - ponekad se čuje
kao izbezumljeni vrisak u kasnoj jeseni
zvuk jedan u mome smehu kako odjekuje.
Taj glas od koga strepiš ide izdaleka -
od rodnih, hladnih ravnica,
koje sam prešao u strašna predvečerja neka
s mesecom u krvi, sa zvezdama kamenog lica.
To je uspomena iz zemlje koja mi je sveta.
Poput krivice ona moj duh kinji i truje.
To je onaj gust i crn vetar
iza koga me ti često gubiš i ne čuješ.
-
Uspavanka
Miloš Crnjanski
Kad šuma svene
ostaće nad njom zvezde rumene.
Ponećeš svud, pošla ma kud,
samo srce svoje gorko.
Vetar studeni puše, ne stidi se mene
nema duše,
ni zakona, ni časti
nad bolom ima vlasti
još samo telo golo.
Sve što sam voleo
umrlo je vičući ime moje
a ja mu ne mogah pomoći.
Zbaci odelo svoje,
U celoj zvezdanoj noći
jedina radost nad bolom
u telu tvom je golom.
Sve nam dopušta tuga.
-
Potrebno mi je
Desanka Maksimović
Potrebno mi je mnogo sunca,
i to i noću, jedno da me susreće,
jedno da za mnom svetlost baca,
u ponoru jedno dubokom,
jedno da nosim u ruci
kad od jada ne vidim prst pred sobom.
Potrebno mi je mnogo nežnosti,
i to svakog dana, i mnogo od milošte reči:
potrebno mi je primirje
između srca i sećanja
između neba
i bola koji pred njim kleči.
Potrebna su mi dobrodošlicom ozarena
lica mnoga,
i to svakog trena,
potreban mi prijatelj i to što veći,
potrebni su mi mostovi viseći
preko mržnje,
preko nesporazuma nepremostivoga
-
Pesma o zalutalom metku
Miljenko Žuborski
Puče puška, ne podera svilu
nit' načini ranu na junaku,
već pogodi u gorici vilu,
jer je metak zalut'o u mraku.
Blago metku što sa puta svrnu
pa junaku ne pokida krila,
već udari prisojkinju crnu -
jer na metak navikla je vila.
Ponajbolje desi se ovako,
da u travi junak ne zacvili,
a metak je pogodio tako
da je dobro i njemu i vili.
-
Miljenko Žuborski
*****
Ja te ne volim mnogo,
ja te volim srednje
i zadnjih namera nemam;
moje su namere prednje.
*****
Oj, devojko, strefila te kazna -
po tebi su ispupčenja razna;
al' dobijem napad nestrpljenja
kad se setim tvojih udubljenja.
-
OKRUTNOST
Bila je tako lijepa one veceri
i tako vedrih ociju.
U smionoj igri dopustila je
da joj skinem s ramena
bijelu maramu.
A kad je noc spustila preko nas
svoju crnu zavjesu,
postao sam jos odvažniji.
No, ona mi se istrgla
i rekla
- Pricekaj do sutra.
Drugog dana, kad sam je sreo,
bila je jos divnija.
I ja joj, uzdrhtavši od sreće -rekoh
što mi je obecala.
No, ona mi je na to odgovorila
- Mutne riječi što se kazuju u noči
gube danju svaki smisao.
I nasmiješivši se blago reče mi
na odlasku
Budi strpljiv
i ne gubi nadu nikada.
-
Devojke koje smo nekad pratili kući
Čarls Bukovski
Devojke koje smo nekad pratili kući
sada su dame sa torbama,
ili je jedna od njih ona sedokosa
stara vrana
koja te zveknula
štapom.
Devojke koje smo nekad pratili kući
sede na guskama u staračkim
domovima,
igraju šaflbord u
parkovima.
Ne rone više u
talase sa belim kapama,
te devojke koje smo pratili kući
ne mažu više svoja tela uljem
ispod sunca,
ne lickaju se više pred
lepim ogledalom,
te devojke koje smo pratili kući
te devojke koje smo pratili kući
negde su otišle
neke zauvek,
a mi koji smo ih pratili?
Mrtvi u ratovima, mrtvi od infarkta,
mrtvi od neutoljenjih čežnji,
naši snovi su tv-snovi,
a nekoliko nas,
tako malo nas pamti
devojke koje smo pratili kući
kada sunce kao da je uvek
sijalo.
Kada se život kretao tako nov i
neobičan i prekrasan u
svetlim haljinama.
Ja pamtim.
-
Ako
Radjard Kipling
Ako možeš da sačuvaš razum, kada oko tebe
Svi drugi ga gube i za to te krive,
Ako kad sumnjaju, veruješ u sebe,
A u sumnji vidiš trag istine žive;
Ako znaš da čekaš, da se ne umoriš,
Кad lažu o tebi, da laži si grobar,
Ili kad te mrze, da bez mržnje zboriš,
A ne zvučiš odveć ni mudar, ni dobar…
Ako znaš da sanjaš, a snu sužanj nisi,
Ako znaš da misliš, ali jasnim smerom,
Ako Trijumf, Propast upoznao ti si
I te varalice meriš istom merom;
Ako se nosiš s istinom što zboriš
Кoju hulje krive u zamku za lude,
Кad gledaš slom svega što kroz život stvoriš,
Trošni alat grabiš, da iznova bude;
Ako sve dobitke poređaš k’o kule
I stegneš petlju na Sve ili Ništa,
Pa Ništa bude i kreneš od nule,
A o gubitku ni da dahneš išta;
Ako goniš srce, nerve i sve žile
Da služe ti duže, no što im se služi,
I istraju one mimo svake sile
Samo na volji, što viče: „Izdrži!“
Ako s pukom zboriš ispravljenih leđa,
S kraljevima šetaš, ne postaješ klikom,
Ako brat ni zlotvor ne može da vređa,
Ako svima tu si, na teretu nikom;
Ako ispuniš minut što ne štedi
Sa šezdeset bata snažnog trka sile,
Tvoja je zemlja, sve na njoj što vredi
I mnogo više – bićeš Čovek, Sine!
-
Devojka raščešljane kose
Viktor Igo
Rašcešljane kose i bosa je bila,
sedeć, bosonoga, uz te trske mlade:
dok prolazah tuda mišljah da je vila,
i rekoh: “Hoćeš li doći u livade?”
Podiže na mene svoj pogled oholi
što osta lepoti da na slavlje seća,
i rekoh:” Hoćeš li, dob je kad se voli,
hoćeš li u šetnju pod senkom drveća?”
Brisala je stope kraj reke u travi:
kad po drugi put zagleda se u me
u nestašnoj djevi misao se javi,
Oh! kako pevahu ptice udno šume!
Kako voda blago ljubljaše obalu!
Ugledah u trsci zelenoj i punoj
devojčicu srećnu, divlju, ustreptalu,
s kosom u očima, i s osmehom u njoj
-
Egzotični miris
Šarl Bodler
Dok udišem miris tvojih toplih grudi,
sklopljenih očiju, u jesenje veče,
ja ponovo vidim te obale sreće
gde jednoličnoga sunca oganj rudi;
lenjivo ostrvo gde priroda nudi
svoje divlje voće i čudno drveće;
ljude čije telo vitko se pokreće,
žene čiji pogled iskrenošću čudi.
Vođen tvojim dahom u predeo žarki
vidim luku punu jedara i barki
još uvek smorenih morskim talasima,
dok sa tamarinda zelenih se ruši
miris koji kružeć' nozdrve nadima
i s pesmom mornara meša se u duši.
-
Prvo veče
Artur Rembo
Ona se bila vrlo svukla,
A velika su stabla tu
U prozor zlobno krošnjom tukla,
Da vide nju, da vide nju.
U moju je fotelju sela,
Radosno ruke sklopi tu,
Ispod golišavog joj tela
Nožice treptahu na tlu.
Pogledah zračak koji bludi
– Iz krošnje leptirasti let –
U njezin smešak i na grudi,
Ko mušica na ružin cvet.
Moj poljubac joj nogu dirne.
I kao kaznu za taj greh
Čuh zvuke bistre i nemirne,
Kristalno lep i surov smeh.
Pod košulju je raširenu
Sakrila noge: “Dosta s tim!”
– Tu prvu smelost dopuštenu
Kaznila smehom veselim!
Drhtuljke jadne, oči njene,
Dodirnuh usnom lagano.
Nežno mi glavu tad okrene:
“Oh, sviđa mi se, sviđa to!
Ali ti moram reći zato…”
Ostatak joj u grudi ja
Sakrih sa poljupcem, i na to
Začuh njen smeh što znači: da.
Ona se bila vrlo svukla,
A velika stabla tu
U prozor zlobno krošnjom tukla,
Da vide nju, da vide nju.
-
Ljubomora
Branko V. Radičević
Tada je pevao dan u granama topola.
Setim se tebe i odmah mi grešna miso.
Jutrom reka, a ti ludo gola.
Pa mišljah: da je reka muško,
ja bih od bola vrisko.
I ja sam mogao ribe klati.
Nisam verovao grmu niti ženskoj jovi.
Ti si se mogla i mladom klenu dati.
Iz tvog su čela nicali beli rogovi.
Tada je pevao dan u granama topola.
Da bi te videla, trska je porasla za dva
kolenca.
Dolazile su zveri oba pola.
Iz tvojih grudi htela su poteći
dva bela studenca.
I ja sam samo mogao da padnem na kolena.
Bio sam snažni junac a ti mlada mati.
I gledao sam dva tvoja oka zamagljena
zbog kojih ključa krv i snaga ludo pati.
Tada je pevao dan u granama topola.
Tvoja sam bedra zvao sapima, igračice.
Osećao sam: iz mog čela rastu dva roga vola.
Kako da stignem noge takve trkačice.
Bio je to ludi galop od jutra do noći.
Povaljali smo trave i izranili žita.
I gledali smo se na svetlu, svojoj bledoći,
ja zdepast, debelog vrata, ti bela, tankovita.
I presta da peva dan u granama topola.
Čudno: rasle su šume sa korenjem nagore.
U vuka oči pune vučjeg bola.
U vodi ribe vode tajne razgovore.
I bila su dva neba, jedno je u reci.
I svaka je grana imala toplinu ruke.
Plovili su neki čudni, crni meseci
s usnama da ljube, s rukama za kurjake.
I presta da peva dan u granama topola.
Bi veče. Ti si ležala na paprati.
A ja sam bio mladić, slab, bez ona dva roga vola.
I videh: ti bi se mogla i mladom kurjaku dati.
Da sam ti bičje reči riknuo, ti bi znala.
I nikad bliže nožu ne bi moja ruka.
Pobegoh, sa mnom su i debla posrtala.
Pratila su me dva grozna oka, tvoja ili tvog vuka.
-
Vragolije
Momak ide vragolan,
Po gori se širi,
Lep je ka’no lepi dan
Što kroz goru viri.
A sa gore, kraj potoka,
Stazica se dala,
Jedna moma milooka
Tu je rublje prala.
Al’ kad smotri vragolana,
Povikala seka:
“Oj, stazice, oj, tanana,
Dones’ ga meneka!”
Viknu moma, pa ti brže
Za žbun jedan zađe,
A momak se čisto trže
I čudo da snađe:
“Jao mene, i do sada
Šetah ja po gore,
Ali ne čuh još nikada
Da slavuji zbore!”
Tako reče momak tuna,
Pa s’ mlađan zahuja
Da on vidi iza žbuna
Tog čudnog slavuja.
Al’ i moma iz zasede
Poskočila oma –
Beži, sele, eto bede –
Beži majci doma!
Beži moma, manu rublje…
Beži l’ domu svome? –
Sve u goru beži dublje,
A momak za njome.
Beži moma, do kolena
None joj se bele –
Bele none do kolena
Momka su zanele:
“Ta da imaš krilo lako
Da prhneš oblaku,
Ne bi mene, čedo, jako
Utekla junaku!”
Pa se, mlađan, za njom stisnu,
Dohvati je sade:
“Jao mene!” – ona vrisnu,
Pa pod lipu pade.
O, da čudna valjuškanja
Po zelenoj travi,
O, da čudna ljuljuškanja
Da t’ podiđu mravi!
Laki vetrić osme’nu se,
Listak liska dirnu,
Beli danak pokrenu se
Pa kroz lipu virnu.
Lipa brsne grane širi,
Šapće danu sjajnu:
“Viri, dane sjajni, viri,
Ali čuvaj tajnu!”
Branko Radičević
-
Ispovest Ilijine žene ali na medicinskoj osnovi
Ljubivoje Ršumović
Meni je najmilije
Kada sam pored Ilije
On ima čarbne prste
Od neke dugačke vrste
Kad me spopadne gripa
Dam da me Ilija pipa
Pipanjem stvara čuda
Kada me pipa svuda
Ja sam prosto bez reči
Njegovo pipanje leči
Kada me spopadnu besi
Dam da me Ilija mesi
Živim i radim čilije
Pomoću svoga Ilije
-
Ljubav ratara i njegove žene u noći posle oranja
Dobrica Erić
Tek kad san sklopi dečje glave ruse
i kad goluždravi Vlašići ozebu,
ratar i njegova žena sastanu se
U čardaku ni na zemlji ni na nebu.
Ruke što su vazdan milovale gvožđe
sad na njenim vrelim bedrima vijore.
Ratar ljubi tako ko da mulja grožđe,
ratar grli ženu ko da njivu ore.
Mlada noć pocepa svoje ruho carsko
i stari bog na nebu sve zvezde izbeči
kad ratar posle oranja na štalskom
tavanu svoju ženu raščereči.
Levi mu dlan brsti na Beloj glavici,
oštri zubi oru na brdu Orlovcu.
Desna ruka, vična biču i zdravici,
češlja crnu ovcu u dolu Vranovcu.
Kad se oran orač potrbuške pruži
povilenile bi i sede starice.
Kad bi znale kako ratar noću pluži,
mnoge bi carice bile ratarice.
Ratar voli tako kao da ratuje,
ko da ruši zidove na tesnoj ćeliji.
Ratar vodi ljubav ko da argetuje
u nekoj dalekoj zemlji Dembeliji.
A ratarica, mlečna mlekarica,
slatkomučenica s anđeoskim likom,
skida zlatnim prstima skorup sa karlica
razorena do pupka tupim raonikom.
Pucketaju kosti, pucketaju grede
i sručuje se ćeramida s krova.
Ratar drma stabla ko da trese zvezde,
puca ko da motre ga svi preci iz rova.
Cvili pod njim žena kao violina
podmazana belim lukom i sirćetom
i slušaju je i Breg i Dolina
i prete joj nekim teškim berićetom.
Posle ljubavi, ko i posle bitke,
ratar hrče s buklijom dojke na svom dlanu
i sanja kako mu njene ruke vitke
sipaju melem na krvavu ranu.
Dva tela van vode i zemljine teže
što se sudariše u večernjoj tami,
smirena i topla, sad spokojno leže
u senu kao u Kumovoj Slami.
Ponoć već tu je i zvezde se bliže
rataru što trza ruku iz nedara
i šiba kuče meseca što liže
pozlaćene brazde njenih bedara.
-
Pustila me...
Mario Vranješ
Pustila me da joj pričam,
da joj šapućem i riječima diram,
pustila me da joj govorim,
da je bajkama i privatnim ublehama uspavljujem.
A ja sam zaspao prvi…
Pustila me da je gledam,
da je pogledima skidam i oblačim,
pustila me da je posmatram,
da joj utrobu drhtajima ispunjavam.
A ja sam zaspao prvi…
Pustila me da je milujem,
da joj prstima pokrivam bore na obrazima,
pustila me da je zubima grickam, jezikom umivam,
preko erogenih zona da je prema beskraju nosim.
A ja sam zaspao prvi…
Pustila me da je ljubim,
da joj usnama sklonim paučine tuge sa osmjeha,
pustila me da je u izvijanju bedra upoznajem,
da je dahom strasnim, tu ispod pupka ušuškavam.
A ja sam zaspao prvi…
Pustila me da je imam,
da joj tijelom svojim tijelo njeno prekrijem,
pustila me da je uzmem do kraja,
da je u vrisku, u jecaju od mraka sakrijem.
A ja sam zaspao prvi…
-
Mogu li...
Mario Vranješ
Mogu li da u očima tvojim okupam želje svoje,
linijom tvoga smiješka da zavrtim svoje čežnje,
na toplim usnama tvojim da pronađem smiraj
i utopim se u cjelovu što mi nudi san?
Mogu li na stazama vrata tvoga
jezikom da našaram ime svoje ili barem inicijale,
označim tvoje prve uzdahe ugrizom blagim,
i nastavim da se spuštam putevima požude?
Mogu li tu na grudima tvojim,
tu tik ispod bradavica, da napravim logor od dodira?
Da namjestim glavu na tvome stomaku
i označim još jedno mjesto na kojem gubiš dah?
Mogu li na pupku tvome napraviti bazen od šaputanja,
i otkrivati ljepotu baršuna kože tvoje?
Da li ćeš mi dozvoliti da prvi mladež iza tvoga pupka,
upitam za put koji vodi do bedara tvojih?
Mogu li na bedrima tvojim na tren da usnim
uz mirise strasti i drhtanje tijela?
Mogu li da tvoj ritam ljubavi uhvatim?
Mogu li samo da te gledam?
MOŽEŠ!!!
-
Obuci večeras...
Goran Tadić
Obuci večeras nešto lepo,
da sakrije pravu lepotu, za kojom žudim,
da lepše bude, kada bude to što će biti...
Obuci nešto što će privremeno imati tvoj oblik,
pre no što poprimim oblik tvoje duše.
Obuci večeras nešto nežno,
što ćeš odbaciti kada shvatiš da je grubo
u poređenju sa mojim usnama,
dok ti uzimaju meru, a prsti kroje
spavaćicu za besanu noć.
Obuci večeras nešto meko,
da ublaži sudar dve nabubrele aure,
da me upozori da tvoja koža tek sledi,
da moram umeti nežnije no što umem
da je razveselim, kada se pod nju preselim.
Obuci večeras nešto što mogu dahom skinuti,
da ne prepoznaš šta te golica dok klizi niz tebe,
pa strepiš da ću se i ja istopiti kao to,
što si obukla za ovo posebno veče.
-
Sa druge strane jastuka
Ljubim te i pokrivam
krilima plavog goluba
sanjivu te ostavljam
u hodnicima sećanja
sa druge strane
sa druge strane jastuka
Još želim da ti poklonim
listove divljeg kestena
još jednom da te zaštitim
dok te magla zaklanja
sa druge strane jastuka
Šaljem ti tajne poruke
dahom noćnih vetrova
a ne znam da li prolaze
pored rajskih vrtova
sa druge strane jastuka
Bajaga
-
Duet
Goran Tadić
Kliziš pod mojim usnama,
kao usna harmonika.
Falsetom ispuštaš čarobne zvuke,
nastale prolaskom mog daha
kroz pore na tvojoj koži.
Kada se pregreješ i gotovo zaječiš
od beskrajne solo deonice,
preuzmeš melodijsku liniju,
pa klizim pod tvojim usnama,
neprekidno ispuštajući
isprekidani tremolo.
Kad popusti koncentracija,
učini mi se da me ljubiš.
Nadahnuti usnom harmonijom
komponujemo i izvodimo koncert
za dve lude bez orkestra.
-
NEVERNA SUPRUGA
Federiko Garsija Lorka
I odvedoh je na reku
misleći da je devojka,
a imala je muža.
Bilo je to u noći svetoga Jaga
i kao po dogovoru -
pogasili su se fenjeri
i zapalili svici.
Na poslednjem uglu ulice
dodirnuh njene zaspale dojke
i odjednom mi se otvoriše
kao grane zumbula.
Njena uštirkana suknja
zvonila mi je u ušima
kao komadić svile
rezan sa deset noževa.
Bez svetlosti u svojim krošnjama
drveće je poraslo.
I horizont pasa
lajao daleko od reke.
Pošto smo prošli kupine,
vrbe i trnje,
pod velom njene kose
iskopah jamu u vlažnom pesku.
Ja skidoh kravatu;
ona skide haljinu.
Ja otkopčah revolver,
ona skide četiri jelečića.
Ni smilje ni puževi
nemaju put tako finu,
ni velika ogledala
ne blistaju tim sjajem!
Njena su mi bedra bežala iz ruku
kao iznenađene ribe
pola u ognju a pola hladna.
Tu noć sam projurio
najlepši put
jašući kobilu od sedefa
bez uzde i uzengija.
Čovek sam i ne dolikuje mi
da kažem šta mi je rekla;
savest mi nalaže
da budem diskretan.
Prljavu od poljubaca i peska
odneo sam je na reku.
Ljiljani su se mačevali
sa vetrom.
I ponašao sam se onako
kao što dolikuje meni pravom Ciganinu.
Poklonih joj kotaricu
od žute svile.
I ne htedoh da se u nju zaljubim
jer je imala muža,
a kazala mi je da je devojka
kad sam je odveo na reku.
-
NEVJERNA ŽENA
Leonard Koen
(po jednoj Lorkinoj pjesmi)
U mrkloj noći nad Santiagom
Gdje obreh se kao slučajan stranac
Do rijeke je povedoh sa sobom
Ko što bi i svaki drugi muškarac
Klela se bogom da je djevica
Ali ja sam čuo drugačije već
No kako nisam Inkvizicija
Povjerovah joj ipak na riječ
I naravno da je lagala redom
Sve oko muža i dječurlije
Nek sudi tko hoće nad ovim svijetom
Ali ja to – oprostite – ne umijem
Kad sve se za nama stuštilo u mrak
I svici stali bljeskat ko ludi
Na samom kraju trošnog pločnika
Dodirnuh joj usnule grudi
I otvorile su mi se istom
Kao ljiljani kad se vrate iz mrtvih
Pod finom izvezenom čipkom
Ko tijesto joj bradavice gnječih
I tu joj doslovce pukne prsluk
I složi se beživotan među noge
Uz težak prasak ko olovni oluk
Kad u njega se sruči oblak vode
Nad nama su divljale visoke krošnje
Bez mjeseca da im posrebri lišće
I psi su sprudom rastrčali pešnje
Preobražujuć noć u nešto žešće
A mi smo gazili kroz kupine draču
Kroz trstiku i kroz oštre kruške
U zemlji ja izrovah rupu
Da ugnijezdim joj vlažne šiške
Pa smakoh i kravatu da me ne grebe
I ona svuče svoju halju, pa ostalu
Parafernaliju strgoh sa sebe:
svoj remen, revolver, futrolu
Put joj je bila uljna i mrsna
I sjajnija od pulpe kakve školjke
I tu mi odora zlatna i staklena
Zasja da i nije nikad bolje
Bedra su joj se rastvarala sama
Ko jato neke isprepadane ribe
Pola života ja smetoh s uma
Al nju mi oči i dan-danas vide
Te noći bijah na najboljem putu
I hodah po strašnog napona žici
No ubrzo se opet nađoh na plotu
Na milost i nemilost svojoj jahačici
Ko džentlmen sad ponovio ne bih
Sve ono što je u strasti izustila naglas
I usne radije voskom zalio bih
Za vijeke vjekova koliko danas
Uskoro se i poljupci sliše u pijesak
I zora već lagano stala da rudi
Al tu je noći preplavi bljesak
Pod mačetama sunovrata ona se probudi
Naposljetku je darovah nečim lijepim
Pa sačekah da se malko zasmije
Ta nisam rođen kao Ciganin
Da žena preda mnom suze lije
Ali zaljubio se nisam, naravno
O tome čovjek niti ne odlučuje sam
Ona se šetala ovamo-onamo
A ja sam u prolazu bio znam
Taj put kad je odvedoh k rijeci
U njezinu djevičanskom ruhu
Taj put kad je odvedoh k rijeci
U noći mrkloj u gradu Santiagu
I naravno da je lagala redom
Sve oko muža i dječurlije
Nek sudi tko hoće nad ovim svijetom
Ali ja to – oprostite – ne umijem
U mrkloj noći nad Santiagom
Gdje obreh se kao slučajan stranac
Do rijeke je povedoh sa sobom
Ko što bi i svaki drugi muškarac.
-
Kako nastane pesma?
Goran Tadić
Misliš da je teško stihove pisati?
To je samo otisak duše na papiru.
Možeš ga gužvati, paliti, brisati,
al' ne možeš sprečiti strasti da naviru.
Moraš sebi krv isisati,
kožu izvrnuti, to boli, dabome.
Pa, da li je teško pesmu napisati?
Nije teško, kad imaš kome.
-
Ostani Žena
Tomas Man
Ostani Žena. Pretežak je taj teret na tvojim leđima. Nosi ga ponosno, jer jedina si ti za život na zemlji zaslužna. Ostani ljubavi željna, ostani izvor sreće i strasti, ostani ponos i patnja, ostani ostvarenje snova i sklonište od bola. U ovom svetu prevare i laži, budi jedina koja će ponosno stajati, za pravdu se boriti, svoj porod golim rukama štititi, kao tigrica na neprijatelje skakati, kao žena soko svoje gnezdo braniti.
Jer ti si Žena, sestra, supruga i ljubavnica. Uteha, sklonište i oprost, sluškinja, vila i kraljica. Jer ti si Žena, Majka svojih sinova i kćeri. Prokleta da svoj život pokloniš njima. Budi žena i kad Tvoji ptići rašire krila i odlete. Samo budi Žena. U bolu i patnji svi te dozivaju i svi te se sete.
-
Nije to bio pogled
Goran Tadić
Nije to bio pogled, već skener.
Imala je urođeni čitač snova u očima.
Sa lakoćom je čitala stihove
iz mog preznojanog srca
i mazila me na prvi pogled.
Čudo neljubljeno, bojim te se.
Ne boj se, samo želim da te slomim.
Hajde da pišemo pesmu, reče,
lepe reči i slova ne bole.
Uzalud sam se opirao,
uveliko je diktirala, stih po stih.
Ne vredi, rekoh, nisu nam srca slepljena,
a ona se smejala, verovatno mojoj pameti.
Rekoh da joj mogu biti drug,
a ona reče da joj je muž najbolji drug,
da sam nešto, a njoj ću biti ništa,
ako ne priznam da me pročitala pogledom.
Ne, nije to bio pogled, već skener.
Čkiljila je, da ne budem lak plen
i gledala kroz trepavice
plišanog medu iza rešetaka.
Znao sam da se igra.
Pristao sam, bez pogovora,
jer me zanimalo
šta ume sa kamenom.
Ne mogu ti dotaći lice, reče.
Ne čudi me, čudo neljubljeno,
bezličan sam, ne vidiš me.
A ona se smejala,
verovatno mojoj pameti
i onom što je u mojim krhotinama
jednim pogledom pročitala.
-
***
Goran Tadić
Nije ti dovoljno što mi pomeraš srce
već to činiš i sa mojim usnama,
pa govore ljudi da umem sa rečima,
a ne umem, već dah ispuštam kako ti želiš.
Mora biti da mi usne grudima golicaš,
čim uspevam da izgovorim na čudesan način sasvim obične reči,
pa samog sebe iznenadim i verujem da su iz duše,
a znam da je nemam, kao ni tebe.
Lako mi je sa rečima, dok su tvoja zasluga.
Misle ljudi da govorim, a ja sa tobom razgovaram.
Kada na tren ućutim, siguran sam da si mi trepavicom usne dotakla,
znaš da me to ostavlja bez daha.
Nije me strah od gušenja, već se bojim da si stavila tačku.
Taman kad pomislim da ti je dosadilo da mi usne pomeraš,
dotakneš ih kolenom, pa mi se ponovo jezik razveže.
Neću ti zameriti kad prestaneš da se igraš.
Ćutaću zauvek, jer moje reči nisu dorasle
tvojim rečima, koje sam govorio.
Možda ćeš na tuđim usnama biti lepša,
umeti lepše reči da izgovoriš,
i umeti da me zaboraviš.
Moje ćutanje gušiće samo mene,
jer neću umeti da stavim tačku na Nas.
-
Otrovan san
Rade Drainac
Bejah tada admiral
Među katarkama na kojima bukti po jedan meteor,
Imađah samo jedan šal,
Cipele stare
I pod skutom paket sanja,
A južni vetrovi, ko španske gitare,
Obmotavahu moja putovanja.
O to čudno i ludo detinjstvo moje,
I te neustrašive oči zanesene!
Ta spazma i nadzemaljske boje,
Što mi u svakoj luci, na krilu,
Doneše žene!
Često mislim na jedan balkon ispod tamarisa,
Pod kojim se u fosfornom snu ljulja luka,
Sa kog mi punu šaku mirisa
I zvezda baci jedna bela ruka.
Te ne znam da li je to java bila,
Ili se pijanom morskom vuku
Pričinilo da umoran albatros, opuštenih krila,
Spava na mesečevom luku.
-
Imala je samo pahulju na sebi
Goran Tadić
Imala je samo pahulju na sebi,
dovoljno da bude najlepša nevesta.
“Bićeš moja kraljica”, rekoh.
“Ti si kralj?”, postidela me pitanjem.
“Ja sam nezaposlena dvorska luda.
Tražim posao, biram
od koga ću načiniti gospodara,
kome ću dvorac preko noći sagraditi,
koga ovenčati slavom.”
Imala je samo pahulju na sebi,
čipkastu, nežnu, osetljivu na dodir.
“Moja si”, rekoh.
“Zar se ja ne pitam?”, čudila se.
“Pitaš li se?”
“Ne pitam se, tvoja sam.”
Za tren se istopila pahulja
pod mojim vrelim dlanom.
Nešto kasnije, istopila se
moja nevesta i kraljica,
čipkasta, nežna, osetljiva na dodir,
ovenčana poljupcima
nezaposlene dvorske lude.
-
Ako ti dođem
Goran Tadić
Ako ti dođem, nameštaćeš nameštene šiške
i žaliti se na šampon, od kog imaš crvenilo lica,
pitaćeš jesam li umoran od puta
i hteti na brzinu, dok se kuva kafa,
da ispržiš pofezne, sigurno sam gladan.
Ako ti dođem, svaki čas ćeš gledati u telefon,
učinilo ti se da zvoni,
smejaćeš se, jer su ti se baš tog dana
desile neke jako smešne stvari,
ali nećeš time da me zamaraš,
uglavnom neverovatno je smešno,
ispustićeš kašičicu, prosuti kafu u krilo
i reći da si šeprtlja.
Da si znala da ću doći,
mogla si spremiti nešto slatko,
imaš samo tahan alvu.
Ako ti dođem, udariće neka omorina, neće moći da se diše,
zatvaraćeš prozore, za razliku od usta,
tridesetdva puta ćeš hteti da mi zasladiš kafu,
isto toliko puta gledati na sat
i svaku treću moju reč nećeš razumeti,
jer je prvi put čuješ.
Ako ti dođem, izvinjavaćeš se zbog neopranih prozora,
skupljaćeš mrvice sa tepiha,
a samo što si sklonila usisivač,
gledaćeš kroz prozor, ne očekuješ nikog,
učinilo ti se da neko dolazi i...
Joj, nisam pitala šta ćeš piti, ima svega...
Ako ti dođem, pitaćeš čime se bavim,
ah, da, već sam rekao, ali si zaboravila,
dobro da bar redovno plaćaju.
Jesam li bio, ako nisam, kada ću na odmor,
gde sam bio, ako sam bio, ako nisam, gde ću.
Ta knjiga koju čitaš, baš je dobra za plažu,
Radi se o dvoje, koji su...
More, ako ti ja dođem, videćeš ti svog mene.
-
TRAŽENJE
Goran Tadić
Čekaj, ludice, nigde ne putujemo.
Kada kažem da ćemo tražiti mesto
gde najviše volimo da se ljubimo,
ne mislim na geografiju izvan nas.
Ko je tebe dosad ljubio,
kad misliš da treba bežati?
Nikuda ne idemo.
Već smo predaleko otišli.
Kada oni, što su nas ljubili,
zaborave da su nas ljubili
neki delovi kože, mada zapušteni,
budu kao novi,
spremni za nečiju hrabru radoznalost.
Nemaju ime i ne mogu ti prstom pokazati,
jer se ne nalaze tamo gde su bili.
Nemoj samo da preletiš preko mene
i da se kao glupi turista
kratko zadržiš na najposećenijim mestima.
Ne žuri, imamo vremena,
jer nemamo vremena
za traženje druge tebe i drugog mene.
Ne stidi se. Ni meni nije svejedno
što sam početnik na tvojoj koži,
ali umem da tragam,
jer znam da nije samo koža
i da nisu samo usne...
Volim što ne znam
gde najviše volim da me ljubiš,
što ćeš mi, tako neuka, otkriti,
a nećeš znati da si uspela,
dok ne vratim sličnom merom.
Volim što goriš od radoznalosti da saznaš
gde najviše voliš da te ljubim.
Iznenadićeš se kada osetiš
da to nisu mesta na koja sumnjaš.
Pokazaću ti...
Žmuri i uči...
-
Trebala si ugasiti svetlo
Goran Tadić
Poslednja si izašla iz mog srca.
Trebala si za sobom ugasiti svetlo,
da ne mami leptire kroz pukotine.
Kao bundeva u noći veštica,
kezi se beživotna šupljina.
Svetleća reklama za prazninu
ruga se strahu od samoće.
Ni vrata za sobom nisi tresnula,
da otpadnu sa zidova tvoji tragovi,
da se reza zaglavi,
da se vidi da ne radi više,
da unutra nema nikog.
Škripe odškrinuta vrata,
na promaji uzdaha,
ponekad tresnu, da me uteše,
da pomislim da je infarkt,
a ne nedostatak tebe.
Trebala si ugasiti svetlo.
Ne zove se tamnica slučajno tamnica
-
Grizem usne
Goran Tadić
Grizem usne. Šta će mi?
Taj gorki zalogaj mene,
bio bi sladak i tebi i meni
kad bi ga svojim usnama dotakla.
Grizem usne,
u nadi da će njihov ogrizak
prestati da žudi
za kilometrima tvoje kože.
Grizem vrelo demodiranih nežnih reči,
kad nisam umeo da se
na vreme ugrizem za jezik.
Grizem usne, verujući da će tako
sve ostalo manje boleti.
Grizem usne, kad nećeš ti.
Draži ti je zalogaj mog srca.
-
PRVA LJUBAVNA PESMA
Branko Miljković
Žudim noć lepu kad se sanja
i reči tihe ko bez moći
drhte od snova i zvezdanja
zbog nje kraj mene u toj noći.
I dokle mesec ko zlatno gnezdo
u cvetnom granju blista
a časi slatko nepovratno
klize ko kaplje rose s lista
Izneo bih joj svoje srce
i svoju radost i svoju tugu
na dlanu što sni milovanje
ko toplo srce nežnu drugu.
I srce bih joj otvorio
da od nežnosti uzdrhte dani
i njen bi lepi pogled bio
u mraku vodoskok zvezdani.
-
U PARKU
Branko Miljković
Draga,
dajmo oči vodoskocima plavim
da ih bacimo visoko u nebo.
Noću
proklijaće zvezde pod trepavicama.
Ali nećemo reći ni jednom ogledalu koliko smo lepi.
Držaćemo se za ruke
i gledaćemo jedno u drugo
slepi.
-
PREKO POLA SVIJETA
Leonard Koen
Svake mi je noći padala u zagrljaj
Kuhao sam joj i lijevao čaj
Bila je u tridesetima
Zaradila već novca i živjela s muškarcima
Lijegali smo skupa bez kraja i konca
Pod mrežom protiv komaraca
Al kako ništa ne izbi na skali brojčanoj
Proživjeli smo tisuću godina u jednoj
Svijeće su gorjele i Mjesec propadao
Iznad ulaštenih brda i liječnog grada
Prozračan, perolak, luminozan
Osvjetljavao nas je oboje
Na tlu fundamentalnom
gdje ljubavlju smo se igrali neželjenom, slobodnom, raspomamljenom
zatičući ovaj svijet u stanju polusavršenom
-
ZBOG NEKOLICINE PJESAMA
Leonard Koen
Zbog nekolicine pjesama
u kojima sam progovorio
o njihovoj tajni
žene su mi u starosti
posebno naklonjene.
Pronalaze skrovita mjesta
u svojim užurbanim životima
i tamo me odvode.
Svlače se do gola
svaka na svoj način
govoreći:
«Pogledaj me, Leonarde,
pogledaj me ovaj posljednji put.»
Zatim se naginju preko postelje
i zaklanjaju me
kao bebu koja drhti.
-
UŽASNA POTREBA
Čarls Bukovski
nekim ljudima prosto je neophodno da
budu nesrećni, oni će to iskopati
iz ma koje situacije
koristeći svaku priliku
da istaknu
neku jednostavnu grešku
ili propust
i onda postaju
puni mržnje
nezadovoljni
osvetoljubivi.
zar ne shvataju da je
tako malo
vremena
za svakoga od nas
u ovom čudnom životu
da se stvari povežu u
celinu?
i da je takvo traćenje
naših života
gotovo
neoprostivo?
i da
ne postoji
način
da se povrati
sve što će
tako biti
zauvek
izgubljeno?
-
SENKA
Miroslav Antić
Zbog svega što smo najlepše hteli
hoću uz mene noćas da kreneš,
ma bili svetovi crni ili beli,
ma bili putevi hladni il' vreli,
nemoj da žališ ako sveneš.
Hoću da držiš moju ruku,
da se ne bojiš vetra i mraka,
uspavana i kad kiše tuku,
jednako krhka, jednako jaka.
Hoću uz mene da se sviješ,
korake moje da uhvatiš,
pa sa mnom bol i smeh da piješ
i da ne želiš da se vratiš.
Da sa mnom ispod crnog neba
pronađeš hleba komadić beli,
pronađeš sunca komadić vreli,
pronađeš života komadić zreli.
Il' crkneš, ako crći treba,
zbog svega što smo najlepše hteli.
-
Biti srećan
Herman Hese
U životu ne postoji nikakva dužnost
osim dužnosti: biti srećan.
Samo smo zato na svetu,
a sa svim dužnostima,
svim moralom
i svim zapovestima
retko činimo jedno drugoga srećnim,
jer i sebe time ne činimo srećnima.
Ako čovek može biti dobar,
može to samo onda
kada je srećan,
kada u sebi ima sklada,
dakle kada voli.
To je bilo učenje,
jedino učenje na svetu.
To je rekao Isus,
To je rekao Buda,
To je rekao Hegel.
Za svakoga je na ovome svetu
jedino važno
njegovo vlastito najunutarnjije,
njegova duša,
njegova sposobnost da voli.
Ako je ona u redu,
onda je svejedno
jede li se proso ili kolači,
nose li se dragulji ili rite;
onda svet zvuči zajedno s dušom,
onda je dobro.
-
U mojoj glavi stanuješ
Stevan Raičković
U mojoj glavi stanuješ: tu ti je
Soba i mali balkon s kog puca
Vidik na moje misli najtananije.
Ponekad slušaš kako mi zakuca
Srce ko živi leptir iz kutije.
Ja ti odškrinem vrata: niz basamake
Silaziš u vrt za kog niko ne zna.
Na povetarcu lebdiš poput slamke.
(Dok za to vreme, možda: neoprezna
Stojiš na nekom rubu, ispred zamke…)
Nekad (u mojoj glavi dok baš skačeš
U morsku penu, ispod sunca, gola)
spazim te kako po kiši preskačeš
Barice i sva u blatu do pola
Žuriš na posao s licem ko da plačeš.
Prolazi dan za danom i sva svota
Vremena tvog se po dva puta zbira:
Pa pola oko moga klupka mota.
Vidim sa tvoga lica punog mira
Da ne znaš kako živiš dva života.
U mojoj glavi stanuješ i dubiš
Crne i bele hodnike za moje
Misli: kako mi bežiš il me ljubiš?
Van tebe druge misli ne postoje.
Samo dok spavam ti se nekud gubiš.
-
STRANPUTNICI
Arsen Dedić
Drugi idu glavnom cestom
Drugi koriste glavne ulice
Oni znaju gdje je mjesto
Ja sam skrivao svoje lice
A već se pali zeleno svjetlo
Oni nemirni stoje na prijelazu
Ja sam išao kud je teže
Ja sam išao po mrazu
Lutao sam šumama
Išao sam stranputicom
Neprohodnom stazom
Išao za noćnom pticom
Nepoznatim morem
Išao sam stranputicom
Kud odbjegli kreću
Umoran i vezan žicom
-
PRVA PESMA ČOVEKOVA
Branislav Brana Petrović
Ovih dana ovih dana
ja i moja žena
gradimo sebi prvo dete
oooh
da nas vidite samo
kako jedno na drugo kidišemo
kao u doba očeva granate
poljupci lete
pljušte
lete
to nas dvoje rešavamo Pitanje Svetsko
to se mi sa čovečanstvom solidarišemo
ženo moja
oh
ženo moja
pojmiš li šta se noćas
u ovom prozaičnom sobičku zbiva
to mi iz ničega iz ničega
joj iz ničega
gradimo čoveka živa
čoveka
to je nadrealista što žedan kad je ptice lovi
mangup što u svome telu krompir seje
spadalo koje otadžbinu proda
ringišpil u brod prekuje morem plovi
onaj fantastican što reči ume da izgovara
pa to je onaj što na zemlji jedini ume kuće da zida
i da ih nikad dovoljno lepe ruši
znaš ti tu gladnicu što sa vulkanima druguje na dnu mora
onaj što strašno mnogo psuje pije i puši
ženo moja
još iz tebe svetlost dubrovnika muca
trijumf morske soli
pronašao sam, ura:
tvoja su kolena gorka
kao obrazi gvozdene rude
ali čuj reči
kojima darivam ljude;
hiljadu poljubaca treba za prćasti nosić samo
taj veličanstveni izvor slina
a koliko ljubavi za ruke rebra noge
a tek za one stvari
ženo moja hrabro jurišaj na me
iako sam ovako nezgrapan i čupav
ne štedi poljupce za budućeg fantastu
poljupce za našeg sina
Snevam:
u proleće
tatinu curicu
van dana i gradske buke
daleko od škole tate mame
odmami poljsko cveće
kad tamo u parku na klupi jedan je međed čeka
taj dripac toliko drzak da moju ćerkicu ljubi
a on je ljubi ljubi
otima se ona
al
ne odustaje momak grubi
bude pod njima mnogo trave svelo
a negde u ponoć njeno se otvari telo
u njemu
joj
al moram priznati da je to posao nekog velikog boga
počinje avantura čoveka još jednoga.
A mamin dečko
preskače zidove gradske
i progone ga seljaci što krade njihovo voće
ali on krade jer on je muško i tako mu se hoće
i šta mu ko može
neka sav svet iskoči iz kože
jer on će jednoga leta u polju
u vihoru ratnom na užarenoj morskoj plaži
jednoj lepotici bezobrazno
VAŽI LI
NE VAŽI
pokaži joj sine moj pokaži
oooh
za tvoju snagu
na životinju noćas gladnu liči tvoj tata
a tvoja sirota majka
od prevelikog straha
s njim se u koštac
hvata.
-
EROTSKA POEZIJA
iz "1001 noći"
Ona reče dok je čežnja njome titrala
U noći što se kao crna smola spuštala:
“Noći, hoću li u tvojoj tmini prijatelja imati
I hoće li imat’ ko moju picu tucati?”
Lutnju ona rukom tad udari uzdahnuvši
Kao što očajnik uzdiše neutješno zaplakavši:
“Usta su ljepša kad imaju čačkalicu
A ćuna je k´o čačkalica kad uđe u picu.
Ah, muslimani, zašto vam se ćune ne dižu
I meni jadnoj zašto ne pomažu?”
Meni ćuna skoči tad u gaćama bijelim
Pa sve kliče: “Dolazim ti, dolazim!”
Razvezah joj učkur, a ona se tobože prestravi
“Ko si?", pita. “Mladić što na poziv ti se javi. ”
Kao laktom njenim, počeh ga zabadati
I pri tom fino je po bedrima udarati
Kad ustadoh, pošto sam tri puta svršio,
Reče: “Prijatno tucanje!” a i ja njoj sam nazdravio.
-
Teška bolest
Duško Trifunović
Kakve li su tvoje misli
dok ja smišljam
kako da te pitam za njih
za te misli
sakrivene
iza tvoga mirisnog lica
na koje se privikavam
Eto ležiš
Evo ležim
oko nas je besposlena romantika
nož u zidu
i haljina tvoja njime
samo meni na videlu
prikovana
ja slušam tvoje srce
ono mojoj ljubomori malo kaže
ja hoću tvoje misli
ja hoću da uništim zadnju kap
u tvom tajnom kapilaru
gde se krije
povremeni san o njemu
o detinjstvu
o slobodi
ja hoću tvoje misli
sakrivene
iza tvoga opasno lepoga lica
na koje se ubistveno privikavam
A ti ćutiš
Nema leka
-
EROTSKA POEZIJA
iz "1001 noći"
Kada skinu ona odjeću sa pice svoje,
Vidjeh da je tijesna poput prirode moje.
Pola joj ga gumuh, a njoj se uzdah ote;
“Zašto?”, pitam, a ona veli: “Za onim što ostade. ”
-
FEMME FATALE
Arsen Dedić
Femme fatale
Znam da si ti
Tajanstveni mirisi
Femme fatale
Dečački sni
Kina Kolumbija Tbilisi
Putovanje
Gradovi
Makar jedan čas
Ko u filmu
Ljubavnik
Marquerite Duras
Femme fatale
Znam da si ti
Bez srca i savesti
Femme fatale
To vide svi
Lud sam i lako me zavesti
Putovanja
Vozovi
Pozivi na ples
Obećanje Istoka
Film „Orient express“
-
O Aninom povratku sa letovanja
Branislav Brana Petrović
Vratila se sa mora moja cigančica pocrnela
pocrnela kao afrička kraljica baš
me briga što je tamo na moru jednog
dripca iz Pančeva ljubila sad
je važno da se ona meni vratila jer
ima na moru opasnih morskih pasa ima
na moru mornara ima
na moru alasa mogao
je neko kolena njena da mi otme
za spomenik u svome gradu
mogli su gusari mogli
su mangupi da mi je ukradu pričaj
mi kako je bilo kako
izgleda more ima
li more mlađeg brata je li
more protiv rata voli
li more bure svežeg piva ume
li more da pliva kako
ljube francuzi cigančice
moja ljubljena moja
ženo?
-
Sonet XI
Gladan sam tvojih usta, tvog glasa, tvoje kose
i tako gladan lutam ulicama sasvim tih,
hleb mi ne daje snagu i uznemirava me zora,
danju osluškujem žubor tvojih koraka.
Izgladneo sam za tvojim smehom što klizi,
za tvojim rukama boje divljeg žita,
gladan sam bledog kamena tvojih noktiju,
izjeo bih tvoju kožu nedirnuta badema.
Pojeo bih munju sagorelu u tvojoj lepoti,
nos, vladara tvog oholog lica,
jeo bih nestalnu senu tvojih trepavica.
I gladan kružim, i vraćam se njušeći sumrak —
tražeći. Tražim tvoje vrelo srce
poput pume u bespućima Quitratue.
Pablo Neruda
-
EROTSKA POEZIJA
iz "1001 noći"
Pletenice njene guste
Nalik su na noći mrkle i puste,
A njen obraz onaj ružičasti
Poput ognja jarkoga plamti;
Obrve joj na sablje nalikuju
A pogledi strijelama pogađaju;
Na usnama njenim vino je rujno,
U ustima joj vrelo studeno;
U ustima joj i niska biserja
Što u divnome poretku sija;
Vrat joj je poput vrata u košute -
Zanosan, savršene ljepote;
Grudi joj na mramor nalikuju
I dojke k’o dvije humke izgledaju;
Stomak joj u blagim naborima,
Odaje se divnim mirisima
A ispod njega nešto se nalazi
Do čega želja krajnja silazi;
To nešto je mesnato a i podebelo
Ah, prijatelji, i kao lice je putrasto;
To na carsko prijestolje sliči
Pred kojim ja klečim moleći.
Povrh dva stupa njena nalazi se
Jedno sjedalo što divno gordi se:
Ljepota se njegova ne da ni opisati,
Svi ljudi će zbog njega pomahnitati.
Ono ima dvije velike usmine
I kao mazga zadrhti kada se dodirne;
Poput oka je i sva crvena
I kao donja usna devina;
Jesi li se tome primakao,
Na podatnost si naišao;
Takneš je - vrela u susret izlazi
I nova snaga se u tebi nalazi.
-
Kišna ptica
Rade Drainac
Sve što se danima i noćima u me utkiva i slaže,
Što košavom struji kroz krvotok i pore,
Ne bi moglo ni onda da se iskaže,
Taman da svu dušu iznesem iznad gore,
Na sušenje…
I tada bi neko vrenje,
Možda vetrova ili svetlosti,
Prostrujalo mnome kao žuborenje
I jezivo bi, ogoljene, na zemlji zaškripale moje kosti.
O kada bi bilo moguće pokupiti sva komadanja
Iza zaboravljenih koraka
I do Sirijusa, visoko, napraviti čoveka od sanja,
Bila bi to čudovišna kišna ptica
Što leti ispred oblaka,
Ukleta i sama.
-
ŽENA
Lope De Vega
Žena je dobro najveće u ljudi,
(ludost je reći da to nije tako)
ona nam daje život, dobro svako,
ona nam često smrt i otrov nudi.
Mirno se nebo u oku joj budi,
a mnogo puta paklu je jednako;
svijet vrijednost njenu uočava lako,
a čovjek pati od podle joj ćudi.
Ona krv daje, život nam podari,
i Bog ne stvori od nje luđe stvari:
sad anđeo je, sad gora od zmije.
Voli pa mrzi, miluje pa mrvi,
i žena, to je ko puštanje krvi
što katkad spasi, a katkad ubije.
-
MALA ŽENA
Huan Ruiz
Hoću da skratim govor i da zborim bez zloće,
jer moja riječ je vazda pravi uzor kratkoće,
a o malenoj ženi malo se riječi hoće.
Kratki se govor pamti ako je pun jasnoće.
Tko brblja tom se smiju, a mnogo se smije bena.
Ako je žena mala, u njoj je ljubav golema.
Mnoge velike žene nisu maloj ni sjena
i od velikih često bolja je mala žena.
Ljubav me na to tjera da slavim žene male
i evo, odmah ću za njih velike riječi hvale,
za one male žene s kojima zbijate šale:
hladne su poput snijega a kao vatra se pale.
Izvana su ledene, a u njima gore plami,
one su oganj, radost, u krevetu, u tami;
u radu i veselju njima prolaze dani.
Promatrajte ih dobro, uvjerite se sami!
Biseru malom nitko ne moze sjaj da spriječi,
mali šećer je sladak. od svega draži i preči,
a mala žena ljubavlju najbolje zna da liječi.
Tko dobro shvaća tome ne treba mnogo riječi.
I malo zrno žita, što se u zemlju sije,
važnije je neg orah i mnogo bolje grije,
tako i mala žena, kad iz nje ljubav vrije,
nijedna slast na svijetu milija od nje nije.
Kao što mala ruža po boji sjajna biva,
ko što u malo zlata počiva vrijednost živa,
ko što u malo balzama veliki miris pliva,
tako u maloj ženi velika ljubav sniva.
Kao što mali rubin mnogo ljepote ima,
i sjaja i kreposti, i vrijednosti pred svima,
tako i mala žena mnoge pohvale prima
zbog ljepote i cara, ljubavi i milina.
Mala je ptica ševa, malen slavuj što lijeta,
ali pjevaju bolje od većeg ptičjeg svijeta.
I žena, kad je mala, to baš ništa ne smeta,
jer je čovjeku slađa od šećera i cvijeta.
Mala se žena ni s čim usporediti ne da,
ona je raj zemaljski, ona je utjeha vedra,
ona je sjaj i radost, ljubav slađa od meda;
bolja je kad se kuša nego kad se gleda.
Manja neka vam uvijek bude draža neg veća,
jer nije mudro uzet veliko zlo na pleća,
Od dva zla biraj manje - na to nas mudrac sjeća -
zato u maloj ženi počiva prava sreća.
-
Vikalica Živane sa Subjela ali koja je iz oblaka zinula
na njene štale, ambare, voćnjake, useve, kuće i groblja
Ljubomir Simović
Stani, alo! Natrag, alo!
Suknju dižem iznad glave, alo!
Gledaj, alo! Nagledaj se, alo!
Dobro gledaj, alo, da bi znala,
ako bi zagrizla na šta si zinula,
kakva bi te ala progutala!
Poješće ti konje do potkovica!
Poješće ti jezik, srce, krila,
kandže, perje, i ostalo salo!
I sve će joj, alo, biti malo!
Još bi trista stotina takvih ala
u ovu alu nad alama stalo!
Gladni mesa, žedni krvi, doleteli
na krilatim konjima bez uzda,
pogledajte kako zija, kako zeva,
peć, pećina, provalija, ala,
koja bi vas nadušak progutala,
mračni oblaci, zinuli na sva usta!
Zadižem prtenu suknju iznad glave:
evo ovom te alom teram, alo!
Ako više sebi želiš dobra
no što nama misliš zala, alo,
beži, alo, glavom bez obzira,
da te ono na šta si zinula
ne bi progutalo!
-
LJUBAVNO PROSTRANSTVO
Duško Trifunović
Volim te samo toliko koliko mogu da te prežalim
Od težine reči vazduh se sabija
i naša ljubav se puni ekrazitom
Što god si ti dalje
to je veći prostor što pripada nama
i svet izgleda pitom
Ako si ti kraj mora
do mora sve je naše
Ako si navrh planine
ili na starom mestu u aleji
ili u prošlosti s robljem u Misiru
ili u budućnosti na Kasiopeji
Što god si dalje
to je veći prostor što pripada nama
To prostranstvo opravdava postojanje moje duše
među drugim svetinjama.
-
Beskonačni san
Zal Kop
Uspinjem se tvojim tijelom i ti ne dvojiš,
među grudima gdje me pogledom smještaš,
otkrivaš razlog svih mojih uzdaha i čežnji.
U zvjezdanom obrisu tvoje kose zastajem,
a ti vrelinom usana smiruješ moje molitve,
premještaš otkucaje u bedra i sazrijevaš.
Plamtim silinom dok se oko struka izvijaš.
Među nogama pratim sve tvoje pokrete
i kao mjesečina razvlačim prstima dodire.
Vlažnom dolinom rajskih mirisa prilazim
i savijen u želju tiho promatram usjeke,
kojima se plodovi nižu u probirljive strasti.
Ljubim po trbuhu odsjaj zvjezdanih noći
i jezikom klizim prozirnim kapima požude,
pa me u zanosu dočekuješ, opijaš i sladiš.
Nježnim milovanjima zatvaraš moje pore,
u beskrajnu dubinu blaženstva me uvlačiš
i oko sebe tople privijaš, osjećaš i čuvaš.
Preko vrhova tvoga tijela gledaš kako stižem
i kako se dolinom puti nezaustavljivo širim,
pružaš ruke i u njima moj osmjeh odmaraš.
Ljubavnice, kad me tako mekom kožom maziš,
a bezbrojnim uzdisajima dojiš i stalno primaš,
tad u beskonačnom snu moje tijelo držiš.
-
Ima nešto u tom što me nećeš
Duško Trifunović
Ima nešto u tom što me nećeš,
ostavljaš mi vremena za druge.
Vidim kako veselo oblećeš
kao leptir oko moje tuge
Ima nešto u tom što me nećeš,
nešto čemu sama ne znaš ime.
Sve što kažeš na šalu okrećeš,
a sve znači - ne zaboravi me.
Ima nešto u tom što me nećeš,
od te laži načisto umreću.
Ima nešto u tom što me nećeš
i u tome što ja tebe neću.
-
Ne volim te višeŽeljko KrznarićNe volim te više da znaš
ali uvijek mi tako ponekad
u vremenu dođeš
pa pomislim da si mi sve na svijetu
i ne mogu ni zamisliti
kako ležiš u nekom drugom krevetu
a ista si i kad kiša pada i kad hlače obučeš
i kad suknju skidaš
a ne plačeš nikad
jednog ću te dana ubiti zbog svega
jer si tako slatka
bezobrazna i kratka
ako ne računam noge
jer si fina djevojčica
i najhrabrija kurva
jer si mi u oči ušla
bez kucanja i srama
ubit ću te prije spavanja
da se probudiš kao dama
da imaš pune sobe ljubavi
kao zimnicu spremne
i ne volim te više da znaš
i sve će novine pisati o tome
u restorane više nećeš ući
ludo moja mala
neugledna plava
predivno stvorenje božje i moje
raspitaj se kod prijatelja
što je još tvoje
a što meni pripada
raspitaj se jer ne dam ti više
ni da misliš
ubit ću te što se skitaš svijetom
policija će te tražiti
što bludničiš s ljetom na javnom mjestu
pa ćeš onda opet k meni
dovoditi ljude
da me ubijaju dugo i da se čude
što voliš na meni
i ne volim te više da znaš
ali te tražim
jer si tako prosta i slatka kao sirup
jer si tako divlja
kad ti vrat zagrizem
a baš nikakva nisi kad te zubi bole
neću više ni da mislim o tebi
dok si od mene daleko
što ja znam ljubi li te netko
jer ti je toplo u sobi
bezobraznice mala
igraj se još malo
dok mi mrak ne padne u krevet
ludo
čekam te i sutra
kao uvijek u devet.
-
Epitafi sa "Privatnog groblja"
Alek Marjano
KAFANSKA PEVAČICA
Putniče, kad bude
doba gluvo,
dođi da ti nešto
otpevam na uvo.
POLIGLOTA
Šesnaest živih jezika
govorio sam tečno,
a sad ću se
jednim mrtvim
služiti večno.
LAKA ŽENA
Ta sudbina
baš je naopaka:
ni lakoj ženi
zemlja nije laka
PATRIOTA
Svi koji ovuda
prolazili budu
nek vide kako
grlim rodnu grudu.
FILOZOF
I ne saznadosmo
ko smo,
a već odosmo,
već odosmo.
Nerešena ostade dilema,
a već nas nema,
već nas nema.
-
Sve je kao
Enes Kišević
Dan je, kao, sunčan
Ti si, kao, veseo
Prolaziš, kao, ne vide te
Svima je, kao, lijepo
Svima je, kao, dobro
Svima je, kao, ludo...
I ti si, kao, sretan!
Živi se, kao u moru
Ptice su, kao slobodne
Budućnost, kao na dlanu
Savjest je, kao, čista
I sunce je, kao, jasno
O srce, kao, pjevaj
Svi, kao, brinu o svima
Svatko je prijatelj, kao
Svima je, kao, stalo do tebe
I do svijeta...
I dan, kao, ode
I ti se, kao, smiješiš
I ništa te, kao, ne boli...
-
Lidiji - Oda
Fernando Pessoa
Dođi, sjedni do mene, Lidija, na obali rijeke.
Mirno gledajmo kako teče i naučimo od nje.
da život prolazi, a mi se ne držimo za ruke
(Držimo se za ruke)
Onda ćemo misliti, velika djeca, da ovaj život
prolazi i ne staje, ništa ne ostavlja i ne vraća se,
odlazi prema dalekom moru, odlazi Sudbini,
dalje od bogova.
Opustimo ruke jer nije vrijedno da se umaramo.
Uživali, ne uživali, prolazimo kao rijeka.
No treba znati prolaziti sasvim spokojno
i bez velikih uzbuđenja.
Bez ljubavi, bez mržnje i strasti koje podižu glas,
bez zavisti koja previše uznemirava oči,
bez briga, jer i s njima rijeka će jednako teći
i uvijek će odlaziti prema moru.
Volimo se spokojno, misleći da možemo,
ako hoćemo, izmijeniti poljupce, zagrljaje, milošte,
ali bolje je da sjedimo jedno pored drugoga
i da gledamo kako rijeka teče.
Naberimo cvjetova, uroni u njih i ostavi ih
u svom krilu, nek njihov miris blaži ovaj trenutak-
ovaj trenutak kada smireni ne vjerujemo ni u šta,
nevini pogani propadanja.
Bar ćeš se, ako postanem sjena, sjetiti mene poslije,
a da te sjećanje na me neće opeći ni raniti,
jer nikad se ne držasmo za ruke niti se poljubismo,
niti bijasmo drugo osim djeca.
I ako prije mene poneses obol mračnom brodaru,
neću morati da patim kad te se budem sjećao.
Bit ćeš mi blaga u spomenu kad te se sjetim na obali,
tužna poganko s cvijećem u krilu.
-
UTEHA
Ljubomir Simović
Zbog zala proklinješ,
a ni za jedno se dobro zahvalio nisi!
Pitaš se od kog je nemilosnog boga,
ili od koga đavola, ovo zlo,
a za dobro pitao nisi od koga je!
Stiskaš glavu šakama, kolenima,
pitaš se čime si ovaj pokor zaslužio,
a čime si dobro zaslužio pitao nisi!
Ustaj, otri te suze, ne cvili tu,
umij se, očešljaj se, uljudi se,
i gledaj da odsad
sa tom krvavom suzom u srcu živiš
ko što si dosad
s veselom vodom kroz livade, živeo!
-
SMRT PESNIKOVA
Ljubomir Simović
Kad pesnik umre
smrt skine maglu s njegovih stihova,
gradovi osvanu zaista na nebu,
jedna jabuka puna ptica zaplovi niz oganj.
Kad pesnik umre
zašumi iznad krošnji
zvezda koja obuhvata ceo nebeski svod,
i pesnik više ne čuje lavež ni zvuke roga;
poraženi svetlošću koju ne vide
gonioci se povlače
u bezimen mrak iz koga su i došli.
Kad pesnik umre
smrt mu donosi pravdu
koju mu život uskraćuje.
U gluvo doba, vetar na gumnu odvaja
čist vazduh i svetlost od ostale pleve.
Pesnik, odeven u dronjke svoje kože,
i mrtav gonjen plamenom preko leda,
s ostatkom svoga užeta, i mrtav
iz nekog drugog sveta kroz nas u treći gleda.
Kad pesnik umre
njegove ptice počnu da lete
nad premlaćenim žitom i morem koje cveta.
Ruža zaista jaše na konju,
čovek u more unosi ženu s kojom je ležao,
i doboše, frule i oružje pšenicom zasipa vetar.
I hrastom razvaljen vazduh,
i surovi narod, i mračna polja, i zveri,
gledaju njegov grob kako se diže u svet
progoneći one pred kojima je bežao
-
Iz šarenog mnoštva
Dragana Konstantinović
Iz šarenog mnoštva iskr'o si se krišom,
slučajem pometen,
i u tmurne dane oplakane kišom
uneo sjaj snova dugama prepleten.
Zaigraju misli pa se čini lako
dve duše se spoje,
u treptaju rose čini se da svako
može da poleti baš kao nas dvoje.
Prepuštam se sneno zovu iz daljine
lude noći ove;
znam, imam te samo kroz šapat tišine,
ali ne dam nikom da mi gasi snove.
-
HRAST
Ljubomir Simović
Gospodar voda, vodenica i stada,
magacina, otkupnih stanica,
skela, mostova, žitnica i ljudi,
gledam ga kako vlada,
kako seva i grmi, kako sudi,
sedeći za trpezom pod hrastom
koji će ga nadživeti.
I gledam kako taj hrast,
otac oluje, šumni bog,
bog kome sunce izgreva iz krune,
osviće u nekom zimskom jutru
kao naramak drva kraj furune.
I čujem kako na furuni zuji čajnik
miris lipe se u snegu oseća,
i vidim kako skočanjene ruke
lončetom čaja greje drvoseča,
čiji sin izlazi u proletnji dan,
vedar, plavičast,
kapu i kaput baca na hrastov panj,
kopa jamu, i sadi novi hrast.
-
********
Zal Kop
Noćas vodimo ljubav, ti na meni i ja u tebi.
Širimo po nama mjesečinu i zvijezde,
njihov se odsjaj sladi uzdasima naših tijela.
Mila, držim te za struk i pratim toplinom pokreta,
ulazim i topim se u tvojom bedrima,
a moje usne preuzimaju tvoje grudi
i jezikom maze nabrekle bradavice.
Noćas vodimo ljubav, ti poda mnom i ja na tebi.
Ispod naših tijela vri noć
i putanjom milovanja uspavljuje pjev ptica.
Svaki prst utiskujem kožom i ćutim mekoću,
a prepone mi među tvojima gore,
pa me zanose i poput rijeke tečem.
Uzimaš me snagom mora.
Noćas vodimo ljubav, ti do mene i ja kraj tebe.
Uskovitlani zrak pomiče zidove,
sve smo bliže zori koja otkucajima stiže.
Pomiješani sa suncokretima
osjećamo kako se ritam u nama ne smiruje,
postaje žešći i oslobađa strasti naših trbuha.
Jutrom nam liježe ravnica u dlanove.
Šutim i želim te kraj sebe
svom snagom muškarca.
Slušam kako u meni
besprijekornom ljepotom žene,
bujaš.
Žudim za tobom
zlatno nasmijanom,
jer si nježna
i moje tijelo iznutra ljubiš.
U meni,
u mom tijelu uzdišeš,
kao žena,
koju oduvijek sanjam.
Lijepo i zanosno.
Požudno.
Dva mi srca donosiš.
Ostavljaš ih
iza mojih bijelih grudi.
Sva ponosna,
kao slavuj
sretna,
s jednim srcem pjevaš,
a s drugim,
na svoje me usne polažeš
u svom zagrljaju čuvaš.
Ti si moj spokoj
i volim te snom dotaknuti,
ali ipak, najviše te
kao vatru uživam.
Tvoj korak,
tvoj oblik,
tvoj miris,
i blagost tvoga bića,
to su moja vatra,
moja voda,
moj zrak
i moja zemlja.
I takvu te iskrenu,
dok me u svoje tijelo
naga primaš,
svake noći u sebi volim
i svom snagom muškarca
želim.
-
MOLITVA SVETOM NESTORU KOJI JE UBIO ALU A IZ NJE POSTALI MIŠEVI, GUŠTERI, ZMIJE I DRUGA GAMAD
Ljubomir Simović
Ubio si, sveti Nestore, alu,
hvala ti!
Al' da smo posle odahnuli - nismo!
Razmileli se iz njene strvi miševi,
daždevnjaci, zmije i ostala gamad,
ne znaš kad ćeš zmiju pod jastukom zateći,
kad miša kašikom izvući iz tanjira,
kad će te daždevnjak iz hleba ujesti;
možeš lopatom gamad po zemlji da skupljaš,
iz vode izviru, padaju sa zvezda;
što nam je nekad sa jednog mesta smrdelo,
sveti Nestore, posle tvog junaštva
preti i smrdi sa hiljadu mesta!
Pokupi, sveti Nestore, ove zmije,
guštere, miševe, slepiće, daždevnjake,
škorpione, i drugu gamad, u vreću,
odnesi vreću na vrh brda,
istresi je, zasuči visoko rukave,
pa od njih opet onu alu umesi,
veliku ko što je bila, i još veću!
S daždevnjakom u ustima, sa zmijom oko ruku i nogu,
sa slepićem na očima, sa škorpionom u nozdrvi,
dok mi u žabi nestaju ovca i pas,
gvozdenozubatu i stoglavu, molim te,
sveti Nestore, vrati nam onu alu,
spasi nas!
-
Ničija
Jelena Marković
Žene se dele na ničije, nečije i svačije.
Ti si naišao na ničiju.
Bolje bi mnogo bilo da si naišao na nečiju.
Jer nečija je nečija,
navikla je da pripada,
pa kako je jednom bila nečija,
može postati i tvoja.
A ova što je vazda ničija,
ni na šta nije navikla.
Nije ni morala da se navikava.
A ti misliš - dobro je:
ničija je slobodna.
Pa, ničija je baš i ničija
zato što tako voli slobodu
i što nikad ne bi postala nečija.
Svačija je isto nečija,
samo što je previše nečija,
ali uz dobre razloge
može postati umereno nečija,
pa opet može postati samo tvoja.
Pa čemu onda osmeh što sam ja ničija
kad je to, zapravo, najgore što može da ti se desi?
-
I ti bi morao znati
Violeta Milićević
Laura je sigurno znala
da mora postojati neko
ko će je voleti kao Petrarka
I Francuska je morala znati
Da će se za nju boriti neko
Kao Jovanka od Arka.
I Zemlja bi morala znati
Da će od sunca ugaslih
Do nje, kad-tad, stići poneki zračak
I svemir bi morao znati
Da ga još većim čine
Svaka mrva, senka i oblačak.
Tako bi i Ti morao znati
Da postojim ja
Da bihTe volela
Sve dok me ima.
Makar se zauvek sretali
Samo čudesnim putevima
Koje gradimo od želja
Neostvarljivih.
-
Zvijezde u visini
Augustin Tin Ujević
Ne ljubi manje koji mnogo ćuti,
on mnogo traži, i on mnogo sluti,
i svoju ljubav (kao parče kruva
za gladne zube) on brižljivo čuva
za zvijezde u visini,
za srca u daljini.
Ćutanje kaže: u tuđem svijetu
ja sanjam još o cvijetu i sonetu,
i o pitaru povrh trošne grede,
i o ljepoti naše svijetle bijede,
i u žar dana i u plavet noći
snim: ja ću doći, ja ću doći.
-
Od 9 do 12
Zorica Sentić
Navrati na kafu
da se ispričamo
neću ti kriti ništa
ti ćeš mi reći sve
šta ima novo kod tebe
da li sve je u redu
kod tvog komšije
šta te čini srećnim
šta ti nanosi bol
šta se desilo novo
u tvom svetu
u tvom kvartu
napravićemo krug
oko sveta
pričaćemo o svemu
a najviše o ljubavi
gde god da si
navrati na kafu
od devet do dvanaest
možeš ako želiš
i ostati
provesti noć
prijatelju.
-
Proljeće koje nije moje
Dobriša Cesarić
Ja ne vidim od svoje sjene
Ni sunca, ni te mlade boje.
Proljeće svuda sja i cvate,
Al ono nigdje nije moje.
Ne živim u njem, već sa strane.
I kuda god mi noga krene
Na svim je putevima radost,
A sva je radost izvan mene.
Bez pokoja sam. Kakvom tugom
Kažnjava život svog bjegunca!
Nijedna zraka nije moja
Od ovog svima danog sunca.
-
Ja sam vulkan
Artur Lundkvi
Ja sam vulkan a ti si mračna noć
u kojoj hoću da izgorim.
Treba da si duboki morski talas
oko moje stenovite obale.
Za mene ćeš biti uvek dragoceno biće,
koje se nalazi pored mojih nogu.
Treba da pritisneš svoje grudi na moje,
da mi se nežno približiš
i da mi prošapćeš reč iz dubine srca.
I kada bure dođu, kada nas strasti obuzmu,
kada se naša srca uzbude -
tada moramo jedno drugo da umirimo od pravih
strahota, da se zagrlimo u ludoj radosti!
Ja sam vulkan, a ti tamna noć
u kojoj hoću da izgorim.
Ako mi dođeš jedne tvoje sentimentalne plave večeri,
kasnije taj naš podivljali dan
(jedan dan mladih uzbuđenja)
ako mi dođeš u taj čas
(ah, među nebeskoplavim radostima
nalazi se jedna mlada besna olujna strast!)
ako dođeš čista i nevina i prirodno otkriješ se
kao žena,
tada treba da zagledaš moje oči i moje ruke i da zadrhćeš
kao zategnuto uže na moj dodir -
treba da razumeš da se nalazimo samo ti i ja
i jedan jedini duboki tren
i da je sve drugo samo pena na uzburkanoj vodi.
-
Iz "Đulića", XXIX
Jovan Jovanović Zmaj
Daj mi ruku, da je vidim...
Ova ruka, ova mila,
kol'ko je već krasna cveća
u moj život posadila.
Daj mi ruku, da j' osetim...
Jer kad umor čelo smuti,
pod ovom je rukom meni
najmilije odahnuti.
Daj mi ruku, da je stisnem...
Jer kad stisne smrtna muka,
kad zatišti ljuta rana,
melem biće tvoja ruka.
-
Nezvani gost
Mira Alečković
Zašto si došao,
a ja te nisam zvala.
Ja nikada ne zovem ljubav,
ona mi dođe sama.
Nezvani gost donese
ponekad više radosti.
Zašto si došao,
a ja te nisam zvala.
I kad te ne zovem,
na tebe ipak čekam.
Uđi, meni su uvek
snovi dragi gosti.
Žena je uvek nekog
željna, i sama.
I žena uvek sanja.
Uđi; reći će:sanjari.
Uđi; reći će: lude.
A ima ih koji će reći
da smo starinska deca
što namerniku s puta
iznose hleb i so...
A sve je novo u meni...
u ove dane snova
ja ništa nemam
sem želje da život bude
dolinom topline ljudske
put njihov raspleteni
kojim dolaziš i ti,
nezvani gost.
-
Ona se smeškala mornarima
Elena Bono
Ona se smeškala mornarima,
U krčmu ih je privlačila.
Ali je potom krišom tražila
Dugačke priče o moru,
Vetruštinama, galebovima
Maglama koralnim ostrvima
Zelenoj luni nad okeanom
Kada se podigne sa lednika.
Malo je noći bila sama.
Tih noći mislila je na more
Vetrove galebove
Na magluštinu i na lunu.
I na lunu kada je tako sama
Tako gola međ lednicima
I nikog da je pokrije nema.
-
Volim te
Pol Elijar
Volim te za sve žene koje nisam upoznao
Volim te za sva vremena u kojima nisam živio
Zbog mirisa velike pučine i mirisa topla kruha
Zbog snijega što se topi i prvih cvjetova
Zbog čednih životinja kojih se čovjek ne plaši
Volim te zbog voljenja
Volim te zbog svih žena koje ne volim.
Jedino u tebi ja se dobro vidim
Bez tebe ne vidim ništa nego široku pustoš
Izmedju nekad i danas.
Postojale su sve te smrti što sam ih
ostavio za plotom.
Nisam mogao probiti zid svog ogledala
Morao sam učiti život slovo po slovo
Kako se zaboravlja.
Volim te zbog tvoje mudrosti koja nije moja
Zbog zdravlja
Volim te unatoč svim obmanama
Zbog tog besmrtna srca što ga ne zadržavam
Ti misliš da si sumnja a nisi nego razum
Ti si veliko sunce što mi na glavu sjeda.
-
Naša tajna
Desanka Maksimović
O tebi neću govoriti ljudima.
Neću im reći da li si mi samo poznanik bio
ili prijatelj drag;
ni kakav je, ni da li je u našim snovima i žudima
dana ovih ostao trag.
Neću im reći da li iz osame, žeđi, umora,
ni da li je ikada ma koje od nas drugo volelo;
niti srce naše da li nas je radi nas
ili radi drugih kadgod bolelo.
Neću im reći kakav je sklad
oči naše često spajao u sazvežđe žedno;
ni da li sam ja ili si ti bio rad da tako bude -
ili nam je bilo svejedno.
Neću im reći da li je život
ili od smrti strah spajao naše ruke;
ni da li zvuke smeha voleli smo više
neg' suza zvuke.
Neću im reći ni jedan slog jedini,
šta je moglo, ni da li je moglo nešto,
da uplete i sjedini duše naše kroz čitav vek;
ni da li je otrov ili lek
ovo što je došlo
onome što je bilo.
Nikome neću reći kakva se zbog tebe pesma događa
u meni večito:
da li opija toplo kao šume naše s proleća;
ili tiha i tužna ćuti u meni rečito.
O, nikome neću reći
da li se radosna ili boleća
pesma događa u meni.
Ja više volim da prećutane
odemo ona i ja
tamo gde istom svetlošću sja
i zora i noć i dan;
tamo gde su podjednako tople
i sreća i bol živa;
tamo gde je od istog večnog tkiva
i čovek i njegov san.
-
Volela sam dečka sa sela
Rodžena sam u oblaku smoga,
na petome spratu žute zgrade.
Al' zavoleh ja seljaka moga,
što mi kajmak za poljubac dade.
Krvavice, slanina, kavurma,
Ivanjički krompir, a i čvarci.
Zalud zeza cela Karaburma,
zalud su me izbacili starci.
Ćer sam stakla, asfalta i lima,
vozih dobre rolere i kola.
Zbog pršute i domaćeg vina,
ja otkačih frajere do bola.
Tražila sam njega po kvantašu,
prazan ceger stezala sam s tugom.
Doveo je s sela drugu snašu,
i kavurmu sada deli s drugom.
Tugu svoju, uz konzerve kratim,
stomak gladan proizvodi larmu.
Morala sam ćiku da se vratim,
matorcima svojima na sarmu.
I sad opet fast-fudom se hranim,
manje su mi sise od stomaka.
Ločem pivo i celulit pravim,
i proklinjem nevernog seljaka.
-
Pesmica
Miloš Crnjanski
Reci, kad bi moj osmeh bled,
rastopio se kao cvet
pola san a pola led.
Kad bih još jednom
mogao da volim...
Da li bi mi tad bilo dobro svud,
i život bio manje lud?
Ili bih i tad kao sad
morao da se smešim i razbolim,
i da umrem?
Kad bih još jednom
osetio da volim, volim?
-
Danas
Horhe Luis Borhes
Danas bih mogao...
voljeti te kao jučer,
kao sutra,
kao svaki dan.
Danas bih mogao..
otići daleko...puno dalje
no što je vrijeme,
puno dalje no što oči dosežu.
Danas bih mogao
pružiti ruku
niz križaljku zbunjenog
srca
i dotaći zlatnu ribicu za sreću.
Danas bih napokon mogao
probuditi se sretan
kad sam već tebe sanjao
i tvoje usne snom ljubio!
Sve bih danas mogao
jer danas je dobar dan :
za herojski život običnog tempa,
za ljubav i poneki poljubac
što ga tamo daleko
na tvoje čelo
smješta povjetarac
ušuljavši se izmeđ´ zavjesa
nošen mojom željom...
i srebrnom trakom mjeseca
-
Približavanje oluje
Slavko Mihalić
Pogledaj one oblake, Vera, zašto šutiš
Nisam, zaboga, životinja, aIi evo kiše
Kako je naglo zahIadnjeIo
DaIeko smo od grada
U redu, Vera, nikad neću zaboraviti što si mi darovala
Mi smo sada jedno i čemu govoriti
Žuti oblaci obično donesu tuču
Sve je već nijemo, zrikavci i žito
Ako ti želiš, možemo i ostati
Bojim se za tebe, za mene je svejedno
Gromovi su opasni u poljima
A mi smo sada najviši (i tako prokleto sami)
Mnogi će ratar večeras kukati nad zrnjem prosutim iz klasja
Ne bih mogao pristati da toliko ovisim o mijenama
Ne plači, Vera, to su samo živci
I oni slute oluju
Kažem ti, život je u svemu mnogo jednostavniji
Evo i prvih kapi, sad će početi urnebes
Zakopčaj haljinu, gIe i cvijeće se zatvara
Ne bih sebi oprostio da ti se nešto dogodi
Dakako, ovo će mjesto u mojem sjećanju ostati sveto
Moilim te brže koračaj i nemoj se osvrtati.
-
Snohvatica u kiši
Ljubomir Simović
Višnjeva kiša, svetla kiša.
U orahu, u hrastu kiša.
U svakom oknu oko nas
svetli svetica zlatna, kiša.
Vreme je da se dugo spava.
Ko da se baci sedlo na talas,
ko na talasu da se jezdi,
tako duboko da se spava.
Pod mojom bradom njena glava.
Od kiše svetli ceo stan.
Sija petao iz mokre višnje.
Žena se okreće nauznak.
Iz njenog pupka gleda i svetli
veliko zlatno oko kiše.
U svakom oknu gori vatra.
Šušti i blista ceo dan
ta zlatna crkva oko kuće.
Stići ćemo iznad oblaka,
iza zvezda, u svoje lice,
stići ćemo daleko, daleko,
ne izlazeći iz ove kuće.
-
Jesi li
*****
Jesi li ikad bila na rubu
odakle se kapi u moru broje
naoružana samo osmjehom jednim
jesi li ikad galebu rekla
da tiho snove
odnese tvoje
tamo gdje život se učini vrijednim...
Ja jesam, i nije loše
i more ravno može da bude
ako je pogled dovoljno snen
iz uzdaha ponekad rodi se snaga
i krila sa ruba
ponesu dušu
tamo gdje sretna ce biti
bar tren...
-
Molba mladosti
*****
O, mladosti, mladosti,
da brzo odlaziš, ljudi kažu.
Ali ja te neću nikad pustiti.
Oko srca svoga postavicu stražu
jednog bola i jedne radosti;
oko vrta svog zasadiću visoke
borove, i bršljane, i paviti;
vetrove i reke široke
bujicom ću naviti
svud oko našega brega;
a vidik u krug ću zaviti
cicom i smetom snega.
O, mladosti, nemoj od mene otići:
niko neće moći u tvojoj suzi
biti ovoliko ludo lud,
ni ovako sumoran u tvojoj radosti.
O, mladosti, mladosti,
ni u čijem srcu neće tvoja žud
u ovoliko sunce porasti;
niko neće ovoliko čistih
imati grehova ni strasti.
O, mladosti, mladosti,
da sobom odnosiš, ljudi kažu,
svoje bolove i svoje radosti.
Ali ja te neću nikad pustiti.
Oko srca svoga postaviću stražu
jedne ljubavi što mene voleće;
u vrtu svome zasadiću proleće;
sve mirise slatke zarobiću
što bregom nihaju leti;
sva sunca, sve zvezde zadobiću
na nebu da našem rumene;
pa nećeš ni moći, ni hteti
nikad otići od mene.
O, teške, sumorne radosti,
o, slatki, ludi bolovi
moje mladosti,
nemojte otići od mene!
Jer živeće tada dolovi,
mirisi, ljudi i zvezde rumene;
a ja skamenjena sedeću na svom visu
i biće mi svejedno: da li su ili nisu
u meni nekad goreli
tvoji bolovi i tvoje radosti,
o, mladosti.
-
Usne
Miroslav Mika Antić
Usne jedino zato postoje
da s nekim podeliš nešto svoje.
I da ti šapat šapatom vrate.
Usne postoje da se pozlate.
Usne su vulkan tvog tela.
Usne su izvor tvojih reka.
Usne su pupoljak gde se srela
pčela od vetra s pčelom od mleka.
Usne postoje da se procveta
u vatromete neba i sveta.
Usne su da se u dahu zgusne
krilatost zvezda i kometa.
I nikad nikom nemoj ih dati
ako ne ume da ti ih vrati
toplije, mekše, mlađe i slađe.
Jer usne samo zato postoje
da osmeh po tvome osmehu skroje.
-
Pomirenje
Elza Lasker - Šiler
Jedna velika zvezda pašće u moje krilo...
Bićemo budni te noći,
Molićemo se jezicima
Koji su usečeni kao harfe.
Umilostivićemo noć—
Toliko Boga pretiče.
Deca su naša srca,
Slatkoumorno bi da miruju.
I naše usne bi da se ljube,
Šta čekaš?
Zar se moje srce ne graniči s tvojim—
Uvek mi krv tvoja oboji obraze.
Umilostivićemo noć
Kada se grlimo, ne umiremo.
Jedna velika zvezda pašće u moje krilo
-
Epitaf za suze boje runolista
Miladin Berić Romanov
Još mi ponekad dođe u snove
u istom haljetku duginih boja;
iste mi reči njoj mrakom zaplove:
"Laka ti noć malena moja."
Uđe u oči, u srce, u pore
korakom vojnika pred sudnji boj.
Njene mi usne šapatom zbore:
"Laku ti noć maleni moj."
Negde jos ima u ovom gradu
ulica ljubavi, klupa bez broja,
jedno palidrvce za jednu baladu:
"Laka ti noć malena moja."
Imaš suzu boje runolista
košulju, neki smešan kroj. . .
ja, sebi ni sličnan, ti ista:
"Laku ti noć maleni moj."
Da li ću te još jednom sresti
ili ćeš zauvek nestati k'o Troja. . .
Još jedna sena na srebrnoj niti:
"Laka ti noć malena moja."
Na po' si puta a već na dnu
sa glavom u pesku kao noj . . . ?!
U svakom osmehu još tražiš Nju?
"Laku ti noć maleni moj."
-
Itaka
Konstantin Kavafi
Kad kreneš na put prema Itaci
poželi da dug to bude put,
pun pustolovina, pun spoznaja.
Ni Lestrigonaca ni Kiklopa,
ni srdita Posejdona ne boj se!
Takve na svom putu nikada susresti nećeš,
ako ti misao ostane uzvišenom, ako ti birani
osjećaji duh i tijelo prožmu.
Na Lestrigonce i Kiklope,
na divljeg Posejdona naići nećeš,
ako ih ne nosiš u duši svojoj,
ako ih tvoja duša ne stavlja pred tebe.
Poželi da dug to bude put.
Svitanja ljetnih neka bude mnogo
kada ćeš radosno i zadovoljno
ulaziti u luke prvi put viđene:
zastani na feničkim trgovima,
i nabavi krasnu robu,
sedefe, koralje, jantar i ebanovinu,
i razbludnih mirisa svake vrste:
koliko god voliš razbludnih mirisa:
pođi u mnoge egipatske gradove,
da se poučiš i naučiš od mudraca.
Uvijek na umu imaj Itaku.
Stići tamo tvoja je sudbina.
Ali ne požuruj nikakvo putovanje.
Bolje je da mnogo godina traje:
i da kao starac pristaneš na otok,
bogat onime što si na putu stekao,
ne očekujući da Itaka bogatstvo ti da.
Itaka ti je dala lijepo putovanje.
Bez nje ne bi krenuo na put.
Ništa ti više ona nema dati.
I ako je siromašnom nađeš, Itaka te nije obmanula.
Tako mudar kako si postao, s tolikim iskustvom,
Već si shvatio što Itake znače.
-
POSVEĆENO
Persi Biš Šeli
Ta pogledaj me - ne krij oči svoje
nek ljubavlju se iz mog oka hrane;
ona je slika te lepote tvoje
što k'o odblesak u mom umu grane.
Ta prozbori mi - tvoj je glas k'o jeka
iz srca moga, pa mi uho čuje
da već me ljubiš. K'o gospa si neka
kraj ogledala što o sebi snuje,
o svome licu koje u njem' gleda.
Ja crpem život dok te okom pratim,
a slatko to je. O, kako si nežna
kad žališ mene što toliko patim.
-
Laka noć
Persi Biš Šeli
Zar "Laka noć"? Ne, noć je preka
što rastavlja voljenja jaka;
ta, skupa budimo doveka
i noć će biti laka.
Zar da je laka noć tako pusta
mada je zove želja ti svaka?
Odagnaj misli, nek ćute usta
i noć će biti laka.
Srcu kraj srca što se kreće
od ranog jutra pa sve do mraka,
noć biva laka, jer reći neće
baš nikad: "Noć ti laka!"
-
NEVOLJA
Persi Biš Šeli
Tek dvije tri riječi izrekli smo bili
Slučajno u vrevi taštog svijeta,
I gle, kakav žar već ćutim u svakoj mi žili!
Zašto mi se um toliko tebi preda?
Vani već sviće, dan stiže već šumno,
A ja još bdim, sve više mir svoj gubim,
Bacam se u vatri i šapćem bezumno:
„O kako si draga, koliko te ljubim!“
-
Indijska serenada
Persi Biš Šeli
Prenuh se iz sna o tebi,
prvog sna u blagoj noći,
kad vjetrovi tiho šapću
i zvijezda sjaj se toči.
Prenuh se iz sna o tebi
i tad duh koraka mojih
odvede me ko zna kako
pod prozore soba tvojih.
Lutajući vjetri blijede,
kroz maglu tek tiho cvile,
miris čampaka se gubi
kao u snu misli mile.
Slavujeva tužbalica
na srdašcu njemu mrije –
– tako ljubav prema tebi
u sebi moj konac krije.
Podigni me sad iz trave –
ja umirem, ginem, venem;
spusti cjelov kao kišu
s ljubavlju na usne, zjene.
Lice mi je hladno, blijedo;
srce brzo, glasno bije;
prije nego što se slomi
neka uz tebe se svije.
-
Ljubavna filozofija
Persi Biš Šeli
Potočići put reka hrle,
reke put okeana,
zauvek nebeski vetri se grle
uz slatka osećanja;
samo na svetu nije ništa,
svim bićima zakon kaže
da jedno u drugom utočišta -
ko ja u tebi - traže.
Gle, nebo ljube sve planine,
gle, talas talas hvata;
greh težak sestrinski cvetovi čine
ako li prezru brata;
gle, Sunce celu Zemlju obliva
i Mesec valove snene -
šta vredi što se sve to celiva,
ako ti nećeš mene?
-
Pođi
Sesil Šabo
Podji kud bilo
put neba,
put mora,
na lednik
ili siđi u ravnice.
Traži šta bilo
rad
lepotu
ljubav!
Učini to sa dušom
punom snova
i svetlosti
sa dušom
punom dobrote i snage
za praštanje.
Ako se već desi da
padneš
ustani!
iznova kreni
iznova počni,
uporno,
mirno,
kao što to rade deca na
plaži
gradeći od školjki
morskih i šljunka
brodove
koje prva plima zbriše
a deca novu lađu, dvorac
novi
naprave opet već sledećeg jutra.
Pođi,
uprkos svemu!
Samo,
okončaj započeto delo!
Voli
i stvaraj!
Kuj!
Prerij zemlju,
nebo i more!
Ali okončaj započeto
delo!
I delo tvoje
nek lepotom zrači!
Utkaj u njega sav žar srca vreli
i pokloni mu, svesno, život celi!
-
Čudo najkraće traje
Čarls Bukovski
Znaš
bilo je mnogo dobro
bilo je
bolje nego
bilo šta.
Bilo je kao
nešto
što možemo da
podignemo,
držimo,
gledamo
i još da se smejemo
zbog toga.
Bili smo na
Mesecu
bili smo u
*****nom Mesecu,
imali smo ga.
Bili smo u vrhu
bili smo u
beskrajnom ponoru
nigde nema takvog
mesta.
Bili smo duboko
i
svetli
i
visoko
primakli se tako blizu
ludila
smejali smo se
bezumno.
Tvoj smeh
i
moj
pamtim kad su
tvoje oči
glasno rekle
volim
sada
dok se ovi zidovi
tako nečujno
ljuljaju.
-
Moja te reč dotakla
Pero Zubac
Moja te reč dotakla
u trenu kad si odlučila
da ne veruješ nikome ko je
odrastao i ko pokušava
da te ukroti.
Kao ptica nevidljiva,
kao žuti list koji te
u šetnji presretne naglo
i upozori na pad.
Jer jesen je. Jer sve je
prolazno i sve se smenjuje.
Kao da gledaš veliku reku
u predvečerje koja odnosi
bele lađe, a iza svakog
malenog osvetljenog prozora
možda odlazi neko koga bi
mogla zavoleti
zauvek.
-
Bezimena
Gustav Krklec
Starinska ura na ormaru spava.
Kazaljke njene već se rđom žute.
Umorna lampa tiho ocrtava
prostore uske, samotničke pute.
Ja ne znam gdje sam? Nešto tamno slute
umorne oči. Noć je. Topla. Plava.
Tako je teško kada stvari šute
i kad se miješa prošlost, san i java.
Pa gasim staru lampu, sklapam oči.
Nitko mi neće u posjete doći,
ni tat, ni gost, ni drug, ni draga žena.
Naslonim glavu na krilo samoći
i slušam zvižduk vlakova u noći.
— O, gdje si sada, gdje si, Bezimena?
-
Pod mušebacima
Aleksa Šantić
Dođi u moj čardak!… Samu mi je zima…
Svi dušeci moji za te su prostrti…
Hoću poljubaca u kojima ima
I vatre, i sunca, života i smrti!…
Tvoji zagrljaji neka budu zmije,
Neka stežu divlje uz vihore žara!
U njima da umrem, Šerifa, što prije,
Mirišući bašte tvojijeh njedara…
Žedan sam ljepote, i ženskoga stasa,
Grčeva i slasti, smijeha i vriska,
Pomame i ognja, i milošte tajne…
Hodi! Neka ti se sva duša zatrese,
I po mojoj sobi, ko procvale rese,
Svog proljeća prospe pahuljice sjajne
-
Potrebno mi je dušo
Abdulah Sidran
Potrebno mi je, s vremena na vreme,
da vjerujem kako nekog volim,
na cesti, neku blagu ženu po hodu prepoznajem,
i trpim, kao, zbog nje.
Pa kada legne noć u moju sobu, na sto i postelju -
zamišljam: ona će ujutru stići,
mehko ključ u tužnoj bravi okrenuti,
nad postelju mi se nadnijeti,
kao majka - čist oprez u brižnom kretu,
čednost u živoj ruci, pod kojom oči otvaram,
i dodirujem je, govoreći:
"Potrebno mi je, dušo, s vremena na vrijeme,
da vjerujem kako nekog volim, i ljubim,
u jutrima ovim, punim strave, a pustim..."
-
Haljina
Mira Alečković
Niko na njoj ne vidi tvoje ruke
kada prolazim ulicom.
Niko na njoj ne vidi tvoje prste
kad je vratim kuci.
Maleno dugme je opet ušiveno,
i zakopčani svi snovi visoko do vrata.
Ja ovu haljinu nežno skidam,
ja ovu haljinu pažljivo oblačim.
Ona za mene moć mađije ima.
Volela bih da tvoje ruke na njoj
mogu da pokazem svima.
-
Ljubav u septembru
Branko Miljković
Noć se zvezda u zeni...
Mesec pase nad rekom
tamu. Nežnost u meni
hteo bih dati nekom
Vru želje ko mlada vina
Ljubav krv nežno talasa...
Sanja kraj mene tišina
draganje njenog glasa.
Hteo bih pogled joj zelen
ko bojen vedrinom dalekom.
Mesec srebrni jelen
pase tamu nad rekom.
-
Da sam te ukrao
Željko Krznarić
Da sam te ukrao
i legao pored tebe
da li bi ljeto zamirisalo
kao što tvoja kosa miriše
da li bi pisalo u mojim pjesmama
ono što sad ne piše
kad sam žedan tvojih uspomena
tvojih godina prije mene
ljubomoran na sve one
koji su s tobom dijelili
sve ono što nisam ja
da sam te ukrao
i legao pored tebe
i ljubio tvoje lijepe prste
tebe bih isto napravio
od ljubavi čvrste
nježnu
s nebom u očima
da me pratiš
i vratiš s neba do sebe
da sam te ukrao
možda ne bih imao ništa
ali bih imao tebe.
-
Poezija koja je izazvala skandal:
Okružno takmičenje recitatora Jablaničkog okruga 2019. godine
(sa njom pobedio učenik lebanske Gimnazije)
"Seljenje duše"
Nebojša Čehranov
te 79. godine u ulcinju sve su mi bile dale. osim jedne, naravno! bila najlepša, ali titograđanka. misim, bilo nekog vatanja, a i to nešto srednježalosno beše.. al da se desi „ono najgore“: nikako. da ne nabrajam sad sve te crnogorske argumente.
no, u oktobru stiže pismo da joj je navrbaba sa očeve strane iznenada krepala u 118. godini i da će cijela porodica na sprovod na žabljak.. osim nje, koja jadna sprijema 4.x prijemni za fdu u beograd, odsek dramaturgija.
pod: p.s. stoji doslovce: dođi, biće svega...
vidim ja sazrela stvar i zapalinski putem titograda. nit lepše prirode nit grđeg grada. ali nije sad riječ o tome:
posluži mi popovu čorbu mmmmmm, neku njegušku žilavu pršutu: stala mi nasred grla razmaženog s parizerom, ono ni tamo ni ovamo, ja bio pomodreo, ne mogu da dišem.. kad ti me mladica opauči po leđima, brale: izlete ona pršuta ko servis nastasea.
aj u krevet da vidimo to sve.. kad dođoh do prolaza nešto mi zatajila alatka.. uh, majku mu: ona se raširila ko mrtva, al ovaj moj ni makac.
ajd sestro malo usmeni rad.
štabre, el ono mišuzpušku miš niz pušku haha.
xaxa kxkx misim usneni i takotajrad.
eee vala ja ti to u usta neću dok sam živa.
eeee sad,
možda kad bi me oženio!
ajde bre pomeri se s mesta pu pu pu. negooo, i ti ćeš mi u be-ge sa tako nazadnim svatanjem.
aj pokušaj još jednom!
neeeeće nešto, ma tako si me tresnula po leđima da sam sad sav indisponiran. a i znaš ovih dana proučavam nešto preseljenje duše. onokao, čitam mnogo i o toj šredingerovoj mački. spopali me i anunnaki pa sam baš intelektualno izmožden.
biće da je to razlog haha.
veruješ li ti u reinkarnaciju? u seljenje duše?
ma vjerujem, nego, zapali pljugu, i sede na ivicu kreveta pored mene, pljunu u prste, pa krenula da mi onako pljuvačkom sve pipa oko korena mr mekanog, ko da traži gde se probušila guma na biciklu.
što to činiš, jadnanebila - ja onako poliglotski?
maaa neđe ti ova stvar izdušššššuje...
primljena je iz 6. puta
a ja ni iz trećeg nisam. nije nam bilo suđeno
-
Slovo o ljubavi
Desanka Maksimović
Ako se volite ljubavlju
koja buja u samoći, od razdaljine,
koja je više od sna nego od svesti,
i po rastanku drhtaćete od miline,
mognete li se još ikada sresti.
Vi koji se volite ljubavlju isposnika,
sa strahom od sagrešenja,
koji kao ptica o kavez lomite krila,
sećaćete se uvek jedno drugom lika.
I po rastanku
zamreti vam neće gušena htenja.
Ako zbog nje patiš od nesanice
i u ponoć hodaš budan
po bašti,
ako te lomi neutoljena želja luda,
sećanja na nju nikad se nećeš spasti.
Onih s kojima se igramo
oko vatre,
a bojimo se da je dodirnemo,
s kojima idemo kraj ponora
nezagrljeni i nemi,
sećaćemo se dugo
ma i zavoleli zatim druge.
Ako je želiš bezgranično,
a sediš kraj nje bez glasa
slušajući bajku koja se u vama rađa,
svanuću slično,
pamtićeš je i kad se zima
pred tobom zabelasa.
Ako veruješ sedeći uz nju
da je ljubav maslačkov puhor
koji svaki dodir moze da strese,
ako voliš u njoj san i dete,
ako ti je bez nje pusto i gluho,
misao na nju budiće te
i kad se rastanete.
Zauvek se pamte oni
s kojima se grlili nismo,
čije su nam usne ostale nepoznate,
kojima smo samo s proleća, u snu,
pisali pismo.
Oni koji se kao reke ne mogu sliti,
među kojima nema spojnog suda
krvi i krvi vrele,
a srca im se dozivaju ludo,
zaboraviti se neće
ni kad im duše budu posedele.
Ako vam je ljubav nož u srcu,
a bojite se taj nož izvući,
kao da ćete tog časa umreti,
pamtiće te on, setiće te se
i umirući.
Oni zbog kojih srca
osećamo kao ranu,
ali ranu zbog koje se jedino živi,
u sećanje nam banu
i kad zavolimo druge - i osetimo se nesrećni i krivi.
-
Kosa
Šarl Bodler
O, runo kovrčavo što se do pleća prosu!
O, ushićenja! Miris otežao i mlak!
Da naselim naš ležaj uspomenama što su
usnule u njoj, ja ću noćas tu gustu kosu
kao maramu kakvu da raznjijam kroz mrak!
Azija puna čežnje, Afrika koja pali,
sav jedan svet udaljen, iz skoro mrtvog sna,
živi u tvome mraku, lugu razmirisali!
Ko što duhove druge nose muzike vali,
tako, voljena! tvojim mirisom plivam ja.
Otići ću u ona podneblja žarka, gde se
čovek i drvo, sočni, gube po ceo dan;
vitice snažne, neka vaš talas me ponese!
O, tamno more vesla, zastave, jedra – sve se
u tebi ovo krije kao bleštavi san!
Krije se luka bučna gde duša može piti
u gutljajima dugim mirise, boju, zvuk;
gde brodovi po zlatu i svili klize viti
i šire svoje ruke zeleći zagrliti
večitu jaru kojom nebeski trepti luk.
Nek se zagnjuri glava, nek se pijanstvu poda
u crnom okeanu u kom još jedan spi;
a moj duh utančani njihan valjanjem broda
umeće da te nadje, lenjosti puna ploda,
mirisna dokolico, večita ljuljko ti!
Senico natkriljena tminama, koso plava,
vraćaš mi azur kojim nebeski blista svod;
maljavi rub me tvoga pramenja očarava
stopljenim dahom što ga opojno isparava
palmovo ulje, katran, mošus, vanilin plod.
Dugo ću – večito ću! – zasipati rubinom,
biserom i safirom taj teški gusti plašt,
te da mi vazda toliš želju kad bukne tminom!
Zar nisi ti oaza gde sanjam, vrč što vinom
sećanja poji mene, jedina moja slast?
-
Ruke tvoje i moje
Mehmedalija Mak Dizdar
Ruke su dvije molitve što ištu svoje nebo
To su dvije prijetnje što traže svoga boga.
One su dva druga što često idu u raskorak
Ruke su dva duga pitanja koja
Nemaju kome da se
Povjere.
Ruke bez ruku su siromasi ubogi
Prebacimo ruke s dvije suprotne obale
Njihova sjena u ogledalu voda biće
Virovima radost,
Prebacimo dlanove, prebacimo prste, prebacimo jagodice.
Za most čvršći od stakla, od cementa, od čelika.
Neka preko njega prelaze
Bez ikakve carine
Dragocjenosti
Daha
Pogleda
Poljubaca
I onih krhkih riječi koje se
Mogu reći
Šapatom
Samo.
-
Divno je ljubavi znati
Pablo Neruda
Divno je, ljubavi, znati da si ovde u noći,
nevidljiva u svom snu i ozbiljno osamljena
dok rasplićem svoje brige
kao mreže zapletene.
Odsutno, tvoje srce plovi snovima,
ali telo ti diše tako napušteno,
tražeći me uzalud, dopunjujući moj san
kao biljka što se udvostručuje u seni.
Uspravna, bit ćeš druga što ce živeti sutra,
ali od onih granica izgubljenih noći,
od ovog biti i ne biti u kojem se nalazimo
nešto ostaje i vodi nas svetlu života
kao da je pečat sene obeležio
vatrom svoja tajnovita stvorenja.
-
GRADINAR - 80
Rabindranat Tagore
Jednim pogledom iz tvojih očiju, lepa ženo.
mogla bi zapleniti sve bogatstvo pesama
koje se razleže sa pesničkih harfi!
Ali za slavu njinu ti nemaš sluha.
stoga dođoh da slavim tebe.
Pred noge tvoje mogla bi poniziti
najsmelije glave na zemlji.
Ali oni koje ti izabra,
tvoji ljubavnici i obožavaoci,
ne poznaju slavu, zato te slavim ja.
Leoota tvojih ruku
dodirom bi svojim pokrila
slavom kraljevski blesak.
Ali ti je upotrebljavaš da čistiš prašinu
i održavaš čisto svoj dom,
zato je moje srce ispunjeno poštovanjem.
-
Iz ciklusa "Nesanica"
Marina Ivanovna Cvetajeva
Ode... ali ja znam čitavom sobom
da mi jedno bez drugog nemamo kud
i znam, ja sam večito s tobom
i ja ću preprečiti svaki tvoj put.
Ti svuda ideš sa mojom slikom,
ja sam tvoj dom i tvoja cesta,
u tvom je srcu mene toliko
da tu za druge nema mesta.
I ma koliko ženskih očiju sreo
ti ćes u svakom videti moje,
na celom svetu ja sam tvoj deo
i tu sve druge ne postoje.
I glas ma čiji slušao
i ma kada, svaki će tebi kao moj doći
dotaći ću te granama parka
i gledaću te očima noći.
I kad se kući vratiš kasno
misli će mene da te sete,
postaću zvezda u oku jasnom,
dim ću ti postati od cigarete.
Preko stotina i stotina milja
srcem ću ti u srce tući
ući ću ti kroz prozor vetrom smilja
zatvoriš li prozor, kao vihor ću ti ući.
U sav tvoj dom, u tvoj mir, u tvoj vid
ispreturaću ti sve hartije
sav stan, sav život, može biti;
ne smeš me nikad zaboraviti.
-
Proljeće koje nije moje
Dobriša Cesarić
Ja ne vidim od svoje sjene
Ni sunca, ni te mlade boje.
Proljeće svuda sja i cvate,
Al ono nigdje nije moje.
Ne živim u njem, već sa strane.
I kuda god mi noga krene
Na svim je putovima radost,
A sva je radost izvan mene.
Bez pokoja sam. Kakvom tugom
Kažnjava život svog bjegunca!
Nijedna zraka nije moja
Od ovog svima danog sunca.
-
Bez sagovornika
Desanka Maksimović
Razgovaram bez sagovornika
kao da razgovaram s duhom,
ne vidim mu razgovetno lika,
čujem ga više srcem nego sluhom.
Nema čudjenja, nema nesporazuma,
razgovaramo kao vekovni znanci,
otvaram širom vrata uma,
reči iz podsvesti idu pravce.
Govori mi što nikada inače
neće mi reći ako se sretnemo.
Znam šta mu i polureči... znače.
Razgovaramo sad naglas, sada nemo.
Pričini mi se da razgovor teče
u dalekom predelu, visokoj travi,
nekad u svanuće, nekada uveče -
sve je nestvarno, a kao na javi.
To biva kada se u meni nagomila
mnogo prećutnog, u samoći.
Razgovaramo kao što razgovaraju oči,
kao što razgovaraju dva bila.
-
Valcer kiše
Enes Kišević
Žureć pred kišom, pod krošnje lipe
u hitnji smo na časak stali.
Nad nama su se kroz cvjetno lišće
oblaci bijeli okretali.
Zadihani, osmjehnusmo se.
Lipa je mrijela.
Srce se čulo u svakom kutu
naših tijela.
Možda sam mogao u tom trenutku
ljubavi nešto zauvijek reći,
al’ valcer poče…
I ljetna kiša
dodirnu u grlu
drhtave riječi.
-
*****
Jean Rousselot
Kada ti budem rekao da je tvoj trbuh
Sunce sa dna mora,
Kada ti budem rekao da se tvoje grudi
Otvaraju kao dva krila na snjegove djetinjstva,
Kada ti budem rekao da su tvoje oči
Čavli jedne nedostupne zastave,
Tvoja usta neistrošiva vatra staklenog plafona,
Tvoja stopala negacija tla,
I kada ti budem rekao da tvoja koljena otkrivaju
Taštinu oblutka
Nemoć vremena
I da tvoji nokti čine smiješnim ono što je korisno,
I kada ti budem rekao da me je pred tobom stid
Mojih mišića i mojih riječi,
I kada ti budem rekao da stiskajući te
Mislim na komore ratničke
U gomilama mlitavim,
Da tada sažaljevam tvoje tijelo na mukama
I da eksplodiram u tebi ko što se sudi,
I kada ti budem rekao da bjesnim
Što vidim tvoju vodu uvijek netaknutu
Kada se još jednom ogledam u tebi
Prije nego što odeš da žuboriš ne znam gdje,
Da ti ne opraštam
Što nisi slomljena, rasuta
Pomiješana s pjenom moje krvi,
Što si netko ko odlazi, ko pozdravlja i ko govori,
Ko gleda drveće i ko misli na smrt,
Neko, shvaćaš li, neko, napolju...
Kada ti budem sve ovo rekao
Ništa ti neće biti rečeno
Što ti netko drugi ne bi mogao reći,
I mi nećemo biti manje osamljeni,
Ti i ja,
Svaki u oklopu svog spola,
Naši bičevi zamršeni, naše lave pomiješane.
Čini mi se ipak da se smiješ u meni
Da ja plačem tvoje suze
Ja koji podižem danak ponosa na tvojoj legendi,
Čini mi se ipak da sam te izmislio
Tebe koja ne možeš da usniš ako nemaš na prstu
Prsten mog imena.
-
Dva lista
Adrian Predrag Kezele
Najdraža moja, jutros sam gledao treptaj svjetlosti
između crvenog i žutog lista.
Gledao sam između i iznad njih,
tražeći prostor u koji bih mogao pobjeći
i zaboraviti Tebe.
Gledao sam njih, crveni list i žuti list;
svaki je pripadao svom drvetu,
a našli su se tako blizu,
okruženi komadićima neba i
bljeskovima svjetlosti.
Kad bi ih pokrenuo vjetar,
zamahnuli bi snažno jedan prema drugom.
Vidio sam jasno - bili su previše blizu
a da ne bi osjetili čežnju.
Najdraža moja, gledao sam ih jutros,
žuti list i crveni list.
Kako je čudna njihova sudbina!
Toliko su snažno željeli taj dodir
da su sustali i divlje mahali nošeni vjetrom.
Širili su svoje nevidljive ruke i tražili zagrljaj.
Zatim bi se umirili i predahnuli.
U tim se trenucima nad njima sažalilo sunce -
bljesnulo bi neobično, a njihovi bi vrhovi nestali,
stapajući se u bijelom plamenu.
Najdraža moja, jutros sam vidio dvije čežnje.
Usprotivilo im se prostranstvo
kojeg nisu mogli prijeći.
Gledao sam crveni list i gledao sam žuti list,
a vidio sam more beskraja izmedju njih
- ne veće od širine mojega palca.
A ipak, to je more koje će ih
zauvijek razdvajati.
-
Sonata od sna
Enes Kišević
Od čega žive oči tvoje
Kad stalno iz njih isijava san?
O što bi dragulj dragane moje
dao da tako bar načas sja.
Tvoje su oči u meni zasle.
Taj sjaj nije od ljudi.
Svakoga jutra moje se lice
s tvojim očima budi.
Ko snijeg si koji pao nije,
satkana sva si od sna,
latico sniježna zgusnuta svjetla,
sva si ko cvijeta prah.
- Ne sklanjaj pogled. Čega se bojiš?
Ljubavi, zar te je strah?
Zacijeli riječi cjelovima,
s usana strgni mi dah.
Čemu se smiješiš?
Obujmi me jače,
sva krvi nek mi utrne!
Kad zagrlim te ovako,
znaš što ja vidim:
Dva križa koja se grle.
A međ' njima diše
još nerođen Bog,
prikovan poljupcima...
A što ako boginja neka
pod mojom usnom sniva?
Pod tvojom usnom sni violina,
u violini pjesma, u pjesmi plod.
O kad me dodirnu usta tvoja:
harfa se boja prospe u svod.
Prsti su tvoji vidre vedre
što se u igri tope.
A ćutiš li kako iz moga struka
iskaču antilope.
O kad bi moglo uho čuti
tvoj dodir, glazbo nijema,
napisao bih ti od sna sonatu,
al klavir tih dirki nema.
Povedi me u kut svijeta
neki tih.
Da te ćutim. Da te dišem.
Da te snim.
Što je život? Oka treptaj.
Tajna tajne.
Između dva otkucaja
srca stane.
-
Povratak
Antun Branko Šimić
Ti ne slutiš
moj povratak i moju blizinu.
U noći kad šumi u tvom uhu
tiha mjesečina znaj;
ne korača mjesečina oko tvoje kuće -
Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu.
Kad koračajući cestom mrtvo svijetlo padne
staneš
preplašena krikom čudne ptice
znaj:
to krik je moga srca s blizih obala.
I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se miče
s onu stranu mrke mirne vode
znaj:
ja koračam uspravan i svečan
kao pored tebe.
-
Dušu mi pokloni
Desanka Maksimović
Dušu mi pokloni.
Mene rastužuju ti krvi požari
što iza sebe ostavljaju pepelište,
te oluje što nište
ženina snevanja blaga.
Dušu mi pokloni,
u ljubavi ja bih htela
do u večna vremena
da sve ostavlja traga.
Dušu mi pokloni.
Meni je malo taj trenutak zaborava,
to nestrpljivo krvi htenje.
Dušu mi, dušu pokloni,
od iskona u meni spava
čežnja plamena za večnim,
za ljubavi trajanjem
i uznesenjem.
Ja sam žena i ne čeznem samo
za vrelim ljubavničkim bdenjem
posle kojeg duša pada;
htela bih u zagrljaju da doživim
svetle snove
i pijanstvo onog mutnog sklada
što ljubav se zove.
Htela bih da se ne izgubi
nijedan naš trenutak
da svaka naša milošta se stvori
u kakav život, pa ma malen bio
kao grumen večitog zlata,
da mi duša blista posle zagrljaja
kao julska nebesa zvezdama krcata.
Dušu mi pokloni.
Pričaj mi svoje snove u tami,
pričaj mi detinjstva sećanja.
Želi i ti da budeš uza me
do poslednjeg dana.
Dušu mi pokloni i zadnju joj
česticu svaku
i najlakši dašak svaki
njenog bezdana.
O daj mi svojih suza,
noćnih nejasnih muka,
pričaj šta srce ti najčešće sanja.
Drhti od iznenadnog zvuka
moga koraka i glasa.
Želi i ti u mom zagrljaju
da i posle smrti časa
ostanu ti na mene sećanja.
-
Bilo je nekoć
Antun Branko Šimić
Bilo je nešto lijepo pa prošlo,
– Il tek je sanja to bila –
Ljepše od zvijezda, ljepše od ruža
I smiješka planinskih vila.
Bile su noći mjesečne, lijepe,
I pune radosti vrele.
Bile su bašče mirisa pune,
I ruže cvale su bijele.
Bilo je smijeha, pogleda dugih,
Što sve no izreći znaju,
Bilo je sreće, uzdaha sjetnih,
I himnâ čarobnom maju.
Bila je duša prepuna sunca
I plamne čežnje, što sine
Katkad ko nebom krijesnica sjajna
Pa onda umre i zgine.
Bilo je nekoć. Mrak je sad svuda
I bol, što pali i peče.
Bila je sanja, bila je priča
U jedno najljepše veče.
-
Buđenje
Enes Kišević
Da l' to moja glava sviće
na ramena tvoga ruži?
Ili ja to sebe sama
u rukama tvojim držim?
Da li se to moje srce
u dnu tvoga srca čuje,
il pod slapom kose tvoje
ježe pasom slatke struje?
Ustao bih, ali ne znam
kojom nogom?
Ko bršljan se uz tebe svijam
bijelim logom.
U prozoru zimsko sunce
kroz san sije,
zavlači se između nas
da se zgrije.
-
Takva sam kakva sam
Žak Prever
Takva sam kakva sam.
Baš takva sam stvorena.
Kad imam želju da se smejem,
Smejem se grohotom.
Volim onog ko me voli.
Pa zar sam za to kriva?
Što nije uvek isti onaj koga volim.
Takva sam kakva sam.
Baš takva sam stvorena.
Pa šta sad hoćete?!
Šta hoćete od mene?!
Stvorena sam da se dopadam
I tu se ništa ne može izmeniti.
Potpetica mi je suviše visoka,
Struk mi je suviše vitak,
A grudi suviše čvrste.
I koluti pod očima suviše modri.
A onda i zatim
Takva sam kakva sam!
Dopadam se onome kome se dopadam.
I šta se to vas tiče?!
Ono što mi se dogodilo…
Da, ja sam volela nekoga.
Nekoga ko me je voleo.
Kao deca što se među sobom vole
I znaju prosto da vole,
Da vole, vole, vole…
I zašto me onda ispitivati?!
Ja sam ovde samo da vam se dopadam
I ništa se tu ne može izmeniti!!
-
Nećemo piti iz te iste čaše
Ana Andrejevna Ahmatova
Nećemo piti iz te iste čaše
ni vodu, a ni slatko vino, niti
ljubiti se u rano jutro naše,
ni navečer kroz prozor motriti.
Ti dišeš suncem, mene luna plavi,
ali u jednoj živimo ljubavi.
Uvijek je nježni prijatelj sa mnom,
s tobom je vedra prijateljica tvoja.
Ali ja shvaćam strah u oku tamnom,
i ti si krivac moga nespokoja.
Mi susrete odužujemo svoje,
a mir naš sačuvat suđeno je.
Tvoj glas u mojim pjesmama se vije,
u stihovima tvojim lebdi moj dah.
O, ima plamen kojega ne smije
dotaknuti ni zaborav, ni strah.
I da znaš kako sad privlače mene
te tvoje usne suhe i rumene.
-
Sretna ljubav
Vislava Šimborska
Sretna ljubav. Zar je to normalno,
zar je to ozbiljno, zar je to korisno -
što svijet ima od dvoje ljudi
koji svijeta ne vide?
Izdignuti do sebe bez ikakve zasluge,
dvoje slučajnih na milijun, ali uvjereni
da je tako moralo biti - kao nagrada za što? Ni za što.
Svjetlost pada niotkud -
zašto baš na te, a ne na neke druge?
Ne vrijeđa li to pravednost? Vrijeđa.
Ne remeti li to brižno naredana načela,
ne ruši li s visine moral? Remeti i ruši.
Pogledajte samo te sretnike:
kad bi se bar malo prikrivali,
hinili utučenost i tako krijepili prijatelje!
Poslušajte samo kako se smiju – uvredljivo.
Kakvim jezikom govore – tobože razumljivim.
A te njihove ceremonije, ta cifranja,
pa s koliko se samo pažnje međusobno ophode –
točno kao da su se urotili protiv čovječanstva!
Teško je i zamisliti do čega bi došlo
kad bi njihov primjer drugi mogli slijediti.
Na što bi se mogle osloniti religije, poezije,
na što bi se mislilo, što bi se zapostavilo,
tko bi htio ostati u igri.
Sretna ljubav. Kome to treba?
Takt i razum nalažu da se o njoj šuti
kao o skandalu iz viših sfera Života.
Divna se djeca rađaju bez njezine pomoći.
Nikad joj ne bi uspjelo napučiti zemlju,
uostalom rijetko se i događa.
Neka ljudi što ne znaju za sretnu ljubav
mirno tvrde da nigdje nema sretne ljubavi.
S tim će uvjerenjem lakše i živjeti, i umirati.
-
Valcer kiše
Enes Kišević
Žureć pred kišom, pod krošnje lipe
u hitnji smo na časak stali.
Nad nama su se kroz cvjetno lišće
oblaci bijeli okretali.
Zadihani, osmjehnusmo se.
Lipa je mrijela.
Srce se čulo u svakom kutu
naših tijela.
Možda sam mogao u tom trenutku
ljubavi nešto zauvijek reći,
al' valcer poče...
I ljetna kiša
dodirnu u grlu
drhtave riječi.
-
Povratak
Antun Branko Šimić
Ti i ne slutiš
moj povratak i moju blizinu.
U noći kada šumi u tvom uhu tiha mjesečina,
znaj:
ne korača mjesečina oko tvoje kuće.
Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu.
Kad koračajući cestom kroz mrtvo svijetlo podne
staneš
preplašena krikom čudne tice
znaj:
to krik je moga srca s bližih obala.
I kad kroz suton vidiš crnu sjenku sto se miče
s onu stranu mrke mirne vode
znaj:
ja koračam uspravan i svečan
kao pored tebe.
-
Crtež
Slavko Mihalić
Ovdje bih nacrtao stablo
ovdje kolibu
ali me suviše obuzima pučina.
U oko mi stavlja bijelo jedro.
Moram slušati šum valova.
A ovdje bih s tobom
nacrtan
dugo u noć svemira
sanjao u tišini.
Ali sve vode uvijek idu
samo jednom središtu.
Sve zrake sunčeve.
I svi povici ribara koji se
svijaju u očaju.
Ovdje bi lepršala tvoja haljina
a ovdje
u sjeni razgranata stabla
blistao se krčag s vinom.
I samo to besmisleno bijelo jedro
koje sobom donosi vjetar
i svjetlo jedinoga preostalog dana.
-
Blistave kapi
Dobrica Erić
Uzalud će mi trave bajati
i suncokreti, na koje ličim
Sve kada zađe, ti ćes stajati
u krugu što se ne briše ničim.
Ko god mi svrati na konak, sniće
sunce, u ptičje perje skriveno
I tvoje venčano odelo biće
mojim mislima prošiveno.
Kad stresem sa se blistave kapi
uskršnjeg vina tvojih godina
zemlja će predamnom da razjapi
bezube čeljusti pukotina.
I zalud će mi trave bajati
i suncokreti na koje ličim
Svi kada zađu, ti ćes stajati
u krugu, što se ne briše ničim.
-
NAJLJEPŠE OČI
Za najljepše zelene oči ponovo pišem ovaj stih.
Smiri se srce moje i ne misli na njih.
-
Voz
Vesna Mladenović
Kradem dan satkan od uspomena i skrivenih želja.
Da bih pogledala svaku osnovu i potku
-povlačim se u samoću.
Razdvajam ih
praveći za nit mašte prostor
i povlačim
novoizmišljene
scene.
Šta je sve moglo da se desi da
sam umesto:"Neću"'
rekla:"Da, da! Hoću!
Voz je prošao!
-
Dragocjeno trajanje
Zal Kopp
Voljena moja, našim otkucajima teče ljubav
kao što i njenim skladnim bićem tečemo mi.
Svaka pomisao na odustajanje ili popuštanje,
bila bi neprimjerena našim skromnim nadanjima.
Zato smo zasluženo dio njene nježne milosti.
Svaki puta kad se zagrlimo zanosnim osmjehom
naše obraze kupaju kapi njenih zrelih poljubaca
i povezani slatkom potrebom uzajamnog disanja
postajemo trenutak u njenom vječnom osjećaju.
Voljena moja, ušli smo u dragocjeno trajanje.
U nama su godine i tragovi bezbrojnih sjećanja,
ali na našoj koži mladost još povremeno zamiriše.
U obrisima čekanja zlatni su dodiri što dolaze
i s njima će naša strepnja za sva vremena nestati.
Ljubav je u nama, voljena moja, i mi smo u njoj.
Sa zadovoljstvom smo obukli njene tople boje
i tijela dostojanstveno prepuštamo početku jeseni,
jer nikada nismo ovako bezbrižno i mirno disali,
kao sada kako nas je zauvijek u sebe primila.
Naša ljubav, voljena moja, naša predivna ljubav
-
Ljubav duše
Zal Kopp
Ako kažem, ova pjesma ima značenje sna,
a sva radost što u njemu odavno spava si ti,
ako te usporedim s blagim osmjehom jutra,
jer zora oduvijek nosi ime tvog prvog pogleda,
hoćeš li me ovjenčati svojim srebrnim rukama,
uzeti k sebi i primiti kao sretno sazviježđe?
Mila moja, pamtim dan u kojem postaješ moja,
kad si se u lahoru nasmiješenog proljeća pojavila
i sa te svoje dvije ruke, uznemirene golubice,
poput drhtavog lišća zaplela u mom zraku,
a ja sam ti odmah naznačio nebo boje meda,
i tvoje je drhtanje u dahu tiho sletjelo na mene,
tražeći mjesto gdje će dva tvoja srca smjestit.
U mlazu prvog srca besmrtnost zvijezda čuvaš,
drugo srce, zamah toplog vjetra, duša tvoja ima,
oba srca, duboku i sretnu ljubav k meni nose,
a oči tvoje, mila, savršenim plesom zjenica sjaje,
i s pravom se moje misli u bistrom cvijeću tope,
jer si tragom zaboravljenih uzdaha snena stigla,
tišini mojoj ljudskoj, ljubav svoje duše priznala.
-
Odakle si došao
Vesna Krmpotić
došao si iz svih stvari koje sam vidjela,
iz svih zvukova koje sam čula,
iz lica svih, iz svakog pogleda,
iz svake kapi, svakog mirisa,
iz cjelova svakog, svakog udarca,
iz svega toga ti si se izvio
ko iz cvijeća miris, ko plamen iz suharja,
i kad stavim uho na tebe ko na školjku,
čujem šum gradova kroz koje sam prošla,
i onih kroz koje samo htjedoh proći –
odraze vidim dalekih kupola
kako se njišu u bistroj vodi tvoga bića;
slušam i gle, prolijeću atomi zaboravljenih ruža,
i glasovi iz mrtvih pluća ustaju,
slušam, moj život treperi u tebi,
kao ptica u zamku ulovljena –
-
Dogodila se pesma ova
Sima Pandurović
U vreme plavih jorgovana,
Kad s cvećem pupi čežnja nova,
U doba ranih majskih dana
Dogodila se pesma ova.
Tad, posle dugih, zlih orkana,
Ćudi što nose sunce, kišu,
To beše prvi dan bez mana,
Kad duše cveća svud mirišu.
Sa šumnom pesmom mladih grana,
Kad se od zore u daljini,
Ko s plave ravni okeana,
Veliki osmeh sunca čini,
Ti si mi došla sa tih strana,
Na presto moje mašte sela
U pompi nada i đerdana
I plavog cveća s bleda čela.
I otad vladaš ti, bez brana,
Prostranim carstvom snova moji’
Skazaljka Večnog gde lagana
Časove opšteg mira broji.
U vreme plavih jorgovana,
Kad s cvećem pupi čežnja nova,
U doba ranih majskih dana
Dogodila se pesma ova.
-
Bilo je nekoć
ANTUN BRANKO ŠIMIĆ
Bilo je nešto lijepo pa prošlo,
– Il tek je sanja to bila –
Ljepše od zvijezda, ljepše od ruža
I smiješka planinskih vila.
Bile su noći mjesečne, lijepe,
I pune radosti vrele.
Bile su bašče mirisa pune,
I ruže cvale su bijele.
Bilo je smijeha, pogleda dugih,
Što sve no izreći znaju,
Bilo je sreće, uzdaha sjetnih,
I himnâ čarobnom maju.
Bila je duša prepuna sunca
I plamne čežnje, što sine
Katkad ko nebom krijesnica sjajna
Pa onda umre i zgine.
Bilo je nekoć. Mrak je sad svuda
I bol, što pali i peče.
Bila je sanja, bila je priča
U jedno najljepše veče.
-
Boginja ljubavi
Nenad Živković
Primećuješ li da poprimam
Oreol sveca?
Poziraću ti za ikonu.
A ti ćeš, opijena mesecom,
Pevati o ljubavi.
Biću orahova ljuska
Na reci tvoje
Nabujale mladosti.
Svetac na kolenima
A nad njim
Boginja ljubavi
Šara noktima.
Kako je lako biti pesnik
U tvojoj blizini.
-
Anđeo bola
SILVIJE STRAHIMIR KRANJČEVIĆ
Duga je umorna noć, crno je nebo i zemlja,
Kroz tu dosadnu tmušu nešto šušti i šapće.
Možda je rosa od suza, što se sa neba vraća
Pa tiho na jadnike kaplje…
U gomili gospodskih kuća, u sjaju čarnih tapeta,
Nižu se kutići tajni, mirisni budoari,
Nad njima čađava soba – ta neka nesreća hoće
Uvijek sklad da kvari!
Tu se anđeo bola u vidu svijetloga duha
Nad prazni naginje krevet, da trudnu napipa nogu;
Al ništa – na jastuku samo nešto ostade suzâ,
A jadnik luta – sprema se – Bogu!
Noćna zlokobna ptica vidje sa razvala stara,
Kako se uzmuti voda, kako se pomoli ruka –
I opet umorna noć, i dosadna bezglasna tama
Šuti vrh groba ljudskijeh muka…
Anđeo svetoga bola u vidu svijetloga duha
Stoji uz prazni krevet, eterno pritišće čelo,
I gleda, gdje se iz vode mučena povraća duša
Onamo, gdje joj je ležalo tijelo.
Gleda, kako se tiho nad prazni naginje krevet,
Trula kako se slama čudno svijetliti uze,
I sveti poljubac čuje, s kojim se mučena duša
Povraća, svoje da poljubi suze.
Gleda, kako se čisti u vlastitoj krvi i znoju,
U suzama srca svoga, i kako se diže tada,
O svojem rođenom krilu zapliva lako i voljko
Morem zvjezdanih mirijada…
Dolje – pod oblačjem tamnim crno je nebo i zemlja,
I kroz tu dosadnu tmušu nešto šušti i šapće –
Biti će rosa od suza, što se sa neba vraća,
Pa tiho na jadnike kaplje …
A gore – nad oblačjem tamnim, kud ljudsko ne vidi oko,
Alemi gore sjajni i živi;
Sklopljenih ruku i krila ondje se anđeo bola
Svojijem žrtvama – divi!
-
SJAJ U TRAVI
William Wordsworth
Sada, kada ništa na svijetu na može
vratiti dane prohujalog ljeta,
naš sjaj u travi i blještavost svijeta, ne
treba tugovati,
već tražiti snage u onom što je ostalo i s tim
živjeti.
Zaboravimo, ne radi nas, ne radi zaborava,
zaboravimo da smo se voljeli, da smo se svađali i
da smo bili krivi…
Požurimo s danima i danima što će doći
požurimo sa shvaćanjima, sa svim što me
odvaja od tebe.
Jednom ćeš se vratiti i ubrati cvjetove
koje smo zajedno mirisali i gazili
ali, tvoje ruke bit će prekratke, a noge
premorene da se vratiš… bit će kasno.
Možda ćemo se naći jedanput na malom
vrhu života i neizrečene tajne,
htjet ćemo jedno drugom reći, al’ proći
ćemo jedno kraj drugog kao stranci.
Jedan skrenuti pogled bit će sve što ćemo
jedno drugome moći dati.
Zaboravit ću oči
i neću promatrati zvijezde koje me na
tebe neobično podsjećaju.
Ne boj se, jednom ćeš se zaljubiti,
al’ ljubit ćeš zato što će te nešto na toj ženi podsjećati na mene.
Ne otkrivaj svoje srce ljudima jer u njima vlada kob i egoizam!
Život je borba – nastoj pobijediti,
ali ako izgubiš – ne smiješ tugovati.
Cilj života je ljubav – a ona traži žrtve…
Bio si moje veliko proljeće,
uspomena koja će dugo živjeti u budućnosti,
koje ću se sjećati.
Osjećat ću tugu jer sam tebe voljela,
bit će to ironija tuge…
Nestat će sjaja u travi,
nestat će veličanstvenost svijeta.
Ostat će samo blijeda slika onoga što je prošlo.
-
Poetika žudnje
Rina Sing
Pobacaj noćas sve svoje hartije
odloži pero
pusti da ti prsti pišu po mom telu,
neka je prazna stranica,
neka je reč,
jedna rečenica,
napiši pesmu.
Ako mi tvoja gramatika povredi kožu,
ako uzdahnem, ako jauknem,
neka ti zagrljaj bude još jači,
i ako tvoji prsti stanu da mucaju
umoči ih u noć
i počni iznova.
Popuni moje margine,
uguši me jezičkim pravilima,
ispravi slovne greške ovog ludila
koje stvaraš,
usnama izbriši sve čemu tu nije mesto.
Pod tvojim prstima nastaje
štivo koje me čita,
napisano ima uvid
u stranice mog života
oživele
tvojim dodirom
ove noći.
-
TRENUTAK SMO ZAJEDNO BILI
MIHAIL LJERMONTOV
Trenutak smo zajedno bili,
No vječnost je ništetna pred njim!
U poljubac čuvstva smo slili
I spalili poljupcem jednim.
Zbogom! Jer ljubimo kratko
Čemu da tuga te steže!
Razdijelit se ne bje nam lako,
No sastat se bilo bi teže!
-
Sam u noći idem prema drumu...
Mihail Jurjevič Ljermontov
Sam u noći idem prema drumu,
Što kroz maglu bljeska se u gori.
Sad pustinja nemo sluša boga,
I sa zvezdom zvezda sada zbori.
Veličanstvom sijaju nebesa,
Plavim sjajem nebo zemlju zali.
Šta to bolno oseća mi srce?
Čeka l' nešto il' za nečim žali?
Ne nadam se ničem od života,
Niti žalim za ičim što minu.
Samo mira tražim i slobode,
Zaspat' žudim – nestati u tminu.
Al' ne žudim hladni san mrtvaca;
Navek zaspat' ja bih hteo tako,
Da mi život u grudima dršće
I da grudi dišu mi polako.
Da noć i dan, mazeći mi uho,
O ljubavi slatki glas mi zbori,
Da nada mnom silan, večno zelen,
Stari hrast se njiše i šumori.
-
Da si blizu
Vesna Parun
Da si blizu, naslonila bih čelo
na tvoj štap i nasmiješena
ovila bih ruke oko tvojih koljena.
Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna
ne može da usne ni u noćnoj travi
ni na valu morskom, ni na ljiljanima.
Da si blizu. Da si barem tako nestalno blizu
kao kišni oblak nad izgubljenom kućom u dolini.
Kao nad morem surim krik galeba što odlijeće
pred dolazak oluje u večer punu briga.
O da si barem tako tužno blizu
kao cvijet što spava zatvorenih očiju
pod bijelim pokrovom snijega u tišini
kamenih šuma, čekajući proljeće.
Da si blizu, o moj hladni cvijete.
Samo jednom kretnjom da si blizu
neveselim vrtovima mojim
što već sahnu, klonuli od bdijenja.
Ali, noć je i svijet je daleko
a ja ne znam mir tvoj.
Ptice moje s tvojih su grana sašle.
I sjaj zore iz mojih zjena odlazi zauvijek
u uvrijeđenu zemlju zaborava
u kojoj je neznano ime ljubavi.
-
Posle poljupca
Rofu Miki
"Spavaš li?"
"Ne", odgovori.
U maju,
u podne,
u cvatu.
Na suncu,
na travi, kraj jezera
"Umreti tako, sklopljenih očiju"
devojka reče.
-
VOLIM TE
Paul Éluard
Volim te za sve žene koje nisam upoznao
Volim te za sva vremena u kojima nisam živio
Zbog mirisa velike pučine i mirisa topla kruha
Zbog snijega što se topi i prvih cvjetova
Zbog čednih životinja kojih se čovjek ne plaši
Volim te zbog voljenja
Volim te zbog svih žena koje ne volim
Jedino u tebi ja se dobro vidim
Bez tebe ne vidim ništa nego široku pustoš
Između nekad i danas
Postojale su sve te smrti što sam ih
ostavio za plotom
Nisam mogao probiti zid svog ogledala
Morao sam učiti život slovo po slovo
Kako se zaboravlja
Volim te zbog tvoje mudrosti koja nije moja
Zbog zdravlja
Volim te unatoč svim obmanama
Zbog tog besmrtna srca što ga ne zadržavam
Ti misliš da si sumnja a nisi nego razum
Ti si veliko sunce što mi na glavu sjeda
Kad sam siguran u sebe sama.
-
Lokvanj
Dejan Dimitrijević
Častim za pesmu napisanu
i tvoj pogled preko ramena.
Častim za pesmu otpevanu.
Častim za šaku tvoju sklopljenu
u kojoj sedim
i ispijam piće nazdravljajući.
Častim, jer si me osmehom svojim odvela
na mesto za koje sam u priči čuo.
Častim, jer više nisam lokvanj na suvom,
ni prst na čelu zamišljenom.
-
Sonet 74
William Shakespeare
Ne žali kad me smrt u izbu tihu,
Gdje ne prima se otkup, uzme sobom,
Dio života mog je u tom stihu
Što će za spomen na me ostat s tobom.
Kad ga pročitaš znat ćeš u taj tren
Da svaki djelić mene tvoj je bio;
Prahu prah ide, to je njegov plijen,
Tvoj je moj duh, taj najbolji moj dio;
Dakle, života mog tek gubiš talog,
Crvima hranu, moje tijelo bijedno,
Jadan plijen kletog noža, smisla malog
Da sjećanja bi tvog to bilo vrijedno;
Vrijednost je tek u sadržini tijela,
Ovoj tu, što će s tobom ostat cijela.
-
Nebo
Đura Jakšić
Nebo moje, sunce moje,
Zagrli me, poljubi me!
Željan sam ti pusta raja:
Zagrljaja, uzdisaja;
Zagrli me, raju moj!
Tude bele ruke sklopi,
Tako! Čekaj! Ljubi! Ljubi,
Dok se teret ne izgubi,
A srce se ne rastopi -
Ne izgori zivot moj!
-
PJESMA KIPA
Rainer Maria Rilke
Tko je taj, koji me ljubi toliko,
da za moj će život svoj život ugasit?
Ako se tko iz ljubavi same
u moru utopi za me,
u život iz kamena mene će spasit.
Ja žudim, da tijelom poteče mi krv,
jer kamen je samo kamen.
Ja čekam i čeznem u hladnoj samoći.
Zar ne može nitko smjelosti smoći,
da život mi vrati i plamen?
A kad mi tko život jedanputa vrati,
što zamamno sja se i zlati…
Onda ću plakat,
plakat ću sama,
što nisam vise kip od kama.
Jer, šta će mi krv, što vri poput vina,
kad ne mogu dozvat iz morskih dubina
svog ljubljenog, jedinog moga.
-
Valcer vir
Enes Kišević
Budi valcer vir,
Vrtlog vjetra nek te vije.
Budi glazbe dubok mir,
Budi sunce poezije.
Budi sve što ja ne mogu,
Što mi drugi zgazi, uze.
Vrati u ljubav vjeru Bogu,
Vrati vatri iskru suze.
Budi takva kakva jesi,
Ne mijenjaj se za sva blaga.
Uvijek nek' ti mis'o resi
Ona tiha patnja draga.
Ma koliko bila žena
Uvijek više tajna budi.
Budi šutnja al' iskrena
Nek' te vječno slute ljudi.
I daj duši svojoj strepnju,
Neka čezne, ljubi, pati.
Daj ljepoti smrti zebnju,
I u ljubav vjeru vrati.
Budi suza na dnu mora
Što je osmijeh oka krije.
Budi žubor sa izvora,
Budi sunce poezije.
-
LUTNJA
Fran Galović
Imao sam nekoć, ne sjećam se kada,
Jednu staru knjigu, već je dugo tome.
U njoj vidjeh čudo čarobnog grada,
Vile i junake, cvijeće i paome,
Zlato ljetnog polja, lugove i stada,
Oblake i šume, vale što se lome;
Snatrio sam dugo samotan u hladu
Čekajući blijedu, nesuđenu mladu.
Kladenac je tamo bio pored hrama,
A kraj njega o stup oslonjeno dijete.
Kosa joj je crna. Ovdje stoji sama.
Zvonce mrtvih zvoni. Bolni zvuci lete.
U ruci joj lutnja, u oku joj čama,
A na licu smiješak, blagi posmijeh sjete.
Uz to blijedo dijete moje misli čase
Slušajući lutnje neslušane glase.
-
Pismo
Zvonimir Golob
Kad razmišljam o tebi obuzima me nježnost
veća nego što mogu podnijeti, ponekad,
i zato šutim promatrajući te dok me ne vidiš
i, kao da je kraj godine, bilježim svakoga dana
od čega se sastojiš, uplašen da nešto nedostaje:
najprije ti čitava i meni okrenuta licem
na kome su usne, čelo, obrazi i tragovi poljubaca,
dva oka ispod nemirne kose i to bi bilo dovoljno
da nema tvojih ruku koje me grle, zatim vrat,
ramena, grudi i struk djevojčice koja plače,
oblina trbuha poput hljeba toploga
dok zastajem na obali jezera
koje već skriva sjena. Ali ja zatvaram oči
jer ti se stidiš i poželim da te čuvam
kad padne veče, daleko od stvari
koje te bez mene poznaju.
Na satu kazaljka pokriva jedna drugu
i ptica na tvome prozoru
ne uzima više zrno
iz nepoznate ruke.
Ugasi svjetlo, u tami
ne mogu te odvojiti
od sebe sama.
-
Mjerenje i vaga
Vesna Krmpotić
Tvoji su dlanovi zdjelice vage,
u kojima me odmjeruješ dan i noć.
Mučiš se da izjednačiš San i Javu,
ali ne znaš da oni neprestano mijenjaju svoju težinu,
neumorni, kao da mjere tvoju upornost.
Zar ti nisam teška, dragi? Odloži na čas vagu
i uzmi me golim rukama.
Neka nas slobodno njiše
talas krasnog nesuglasja,
talas koji nas je stvorio.
-
Kad bi čovjek
Atila Žozep
Kad bi čovjek mogao reći ono što voli
kad bi čovjek mogao uzdići svoju ljubav do neba,
kao što je oblak uzdignut u svemiru,
kad bi... poput zidova što se
ruše,
da bi bila pozdravljena istina o ljubavi,
ja bih konačno bio onaj
pred kim sam se zamišljao,
onaj što svojim očima, jezikom, rukama
objavljuje pred ljudima nepoznatu istinu,
istinu svoje istinske ljubavi.
Ne priznajem slobodu, osim
slobode da budem zarobljen u nekome,
da budem zarobljen u nekome
čije ime ne mogu čuti bez uzbuđenja,
bez koga zaboravljam sebe
u tom jadnom postojanju,
kao izgubljeno drvlje što ga more
drži ili topi.
Ti opravdavaš moje postojanje.
Da te ne poznajem ne bih živio,
da umrem, umirem ne znajući te,
ne bih umro,
ne bih umro –
jer nisam živio.
-
Juče sam te se setila.
I, ne kažem ovo da bih se osvetila,
ali nešto se mislim:
mora da je lepo kad te ja izmislim.
Pošto ja znam
kao što i ti znaš
na kom god da si nebu
i koga god opčinjavaš svojim novootkrivenim moćima
niko te
nikada
neće videti mojim očima.
online kazina u srbiji našoj listi najboljih online kazina (https://onlinecasinosrbija.org/)
- Obećao si mi - Mirjana Bobić Mojsilović
-
Daj mi to što mi daješ
Vesna Krmpotić
Daj mi to što mi daješ.
I daj mi ono što ćeš mi dati.
I ne usliši ako te ikad molim
Nešto treće.
A ne zaboravi dati snagu
Da primim sve to što mi daješ;
Da ne odbijem što ćeš mi dati,
Ne zaištem što nećeš dati.
-
Divno je ljubavi znati
Pablo Neruda
Divno je, ljubavi, znati da
si ovde u noći,
nevidljiva u svom snu i
ozbiljno osamljena
dok rasplićem svoje brige
kao mreže zapletene.
Odsutno, tvoje srce plovi
snovima,
ali telo ti diše tako napušteno,
tražeći me uzalud,
dopunjujući moj san
kao biljka što se
udvostručuje u seni.
Uspavana, bit ćeš draga
što će živeti sutra,
ali od onih granica
izgubljenih noći,
od ovog biti i ne biti u
kojem se nalazimo
nešto ostaje i vodi nas
svetlu života
kao da je pečat sene
obeležio
vatrom svoja tajnovita stvorenja.
-
Čežnja
Gdje ste?… Ja budan na prozoru stojim
Naslonjen čelom na staklo… Sve spava…
Noć sjajna, kô da po oknima mojim
Polako šušti vaša kosa plava…
U ove čase zvijezdâ i snovâ
U vašu baštu ja sam dolazio;
Mirisao je jorgovan i zova,
I mrki čempres povijo se ti’o.
U ove čase vi ste ruža bili,
Ja leptir bio što na cvijet pada;
Ah, vaše kose, oči, smijeh mili,
I vaše tijelo i ljepota mlada
Opiše mene… Mi bjesmo u raju,
Jabuke slatke berući sa grana…
Dok slavuj pjeva i zvijezde sjaju
I rasipa se miris jorgovana.
No sve je prošlo… Kô jablan bez rose
Sam ginem sada i u čežnji stojim…
Noć sjajna, ko da svila vaše kose
Polako šušti po oknima mojim.
Aleksa Šantić
-
Odakle meni
Matija Bećković
Odakle meni u džepu vetar
Koji je mrsio tvoju kosu
Nekoliko kamenčića
Koje si bacala iza sebe
Govoreći da ćeš tako lakše naći
U povratku put do kuće
A vrapci ih neće pojesti
Odakle meni mali komad papira
Na kome si napisala
Volim te
I tvoja slika
Iz vremena kada si volela da gledaš
Kako opada lišće
Kada si volela da gaziš po njemu
Odakle meni u kutiji od šibica
Malo peska sa zamka
Koji si sama sagradila
I u kome sam te Princezo
Poljupcem probudio iz sna
Odakle meni snovi puni tvojih reči
I gomile rečenica
Koje ti pričaš samo meni
Odakle meni to da nikada ne kasnim
Na sastanke sa tobom
Jer ti uvek dolaziš ranije
Odakle meni glupa navika
Da ti nikada ne kažem
Ja te volim
Samo zbog toga sto znam da znaš
A meni je teško da te reči izgovorim
Odakle meni devojka
Koja se osmehne uvek kada me vidi
I kaže mi samo jedno ćao
Koje znači i volim te
I drago mi je što si tu
I poljubi me
I budi blizu mene
I lepo je što si baš ti moj
Odakle meni sanjalica
Odakle meni neko ko ne ume da svira
Ali čiji je svaki pokret
Čija je svaka reč pesma
Odakle meni ti?
-
Kap sjećanja
Ana Jusić
Kad gradom snova hodam
Često ugledam poznat lik
Izdaleka
Pomislim u trenu da si ti
A kad približim se
Shvatim da tek
Kap je sjećanja
Zajedno s kišom pala
Na tren me na tebe
Podsjetila
I nestala
-
Kosa
Šarl Bodler
O, runo kovrčavo što se do pleća prosu!
O, ushićenja! Miris otežao i mlak!
Da naselim naš ležaj uspomenama što su
usnule u njoj, ja ću noćas tu gustu kosu
kao maramu kakvu da raznjijam kroz mrak!
Azija puna čežnje, Afrika koja pali,
sav jedan svet udaljen, iz skoro mrtvog sna,
živi u tvome mraku, lugu razmirisali!
Ko što duhove druge nose muzike vali,
tako, voljena! tvojim mirisom plivam ja.
Otići ću u ona podneblja žarka, gde se
čovek i drvo, sočni, gube po ceo dan;
vitice snažne, neka vaš talas me ponese!
O, tamno more vesla, zastave, jedra – sve se
u tebi ovo krije kao bleštavi san!
Krije se luka bučna gde duša može piti
u gutljajima dugim mirise, boju, zvuk;
gde brodovi po zlatu i svili klize viti
i šire svoje ruke zeleći zagrliti
večitu jaru kojom nebeski trepti luk.
Nek se zagnjuri glava, nek se pijanstvu poda
u crnom okeanu u kom još jedan spi;
a moj duh utančani njihan valjanjem broda
umeće da te nadje, lenjosti puna ploda,
mirisna dokolico, večita ljuljko ti!
Senico natkriljena tminama, koso plava,
vraćaš mi azur kojim nebeski blista svod;
maljavi rub me tvoga pramenja očarava
stopljenim dahom što ga opojno isparava
palmovo ulje, katran, mošus, vanilin plod.
Dugo ću – večito ću! – zasipati rubinom,
biserom i safirom taj teški gusti plašt,
te da mi vazda toliš želju kad bukne tminom!
Zar nisi ti oaza gde sanjam, vrč što vinom
sećanja poji mene, jedina moja slast?
-
DOBRODOŠLICA I RASTANAK
Johan Volfgang Gete
Na konja! srce burno reče;
poleteh skoro isti tren.
Ljuljaškaše već zemlju veče,
gorom se plela noćna sen;
ramena hrasta-ispolina
već zaogrnu maglen skut,
iz žbunja gledaše me tmina
stotinom očiju uz put.
Mesec se mutni tužno njiho
zasevši na oblačka hum,
mahaše vetar krilom tiho,
stravičan slušah njegov šum;
noć čudovišta bezbroj stvori,
al bodra radost svlada strah:
o, kakvom vatrom krv mi gori!
U srcu kakav oganj plah!
Spazih te i tvoj pogled mio
ozari svaki damar moj;
svim srcem svojim tvoj sam bio,
svakim sam dahom bio tvoj.
Prolećni rumen čuv je lako
obavijao tebe svu,
pa nežnost za me - Bože! Kako,
čime zaslužih sreću tu?
Al, avaj! mlado suce sinu,
rastanak srce steže tad:
u poljupcu ti pih milinu,
u oku tvome čitah jad!
Ja pođoh; vlažan, bolom skoljen,
pratio me pogled tvoj:
pa ipak, sreće biti voljen,
sreće voleti, Bože moj!
-
ТUGA
Velimir Živojinović Massuka
Poljubi me, začaraj me sobom,
zatvori mi oči ćutanjem;
da, u trenu zaborava, tobom
živim kao senka lutanjem.
Biće mi se, tmulo od gorčine,
zaželelo tudjeg življenja:
jednog trena sopstvene daljine,
jednog daha bez protivljenja.
Poljubi me, začaraj me, svedi
sasud srca do izlivanja;
obaj dušu, uzmi je, izvedi,
da počine od prebivanja;
da, u trenu zaborava, tobom
živim kao senka lutanjem,
sklopim oči umorne nad sobom,
i isčilim u te ćutanjem.
-
DOBAR DAN TUGO
Paul Eluard
Zbogom tugo
Dobar dan tugo
Vidim te u svim naborima neba
Vidim te u očima koje volim
Ti nisi baš sasvim bijedna
Jer i najsiromašnije usne odaju te
Onim svojim divnim osmjehom
Dobar dan tugo
Ljubavi ljupkih tijela
Snago ljubavi
Tvoja privlačnost izbija
Kao neka bestjelesna sveobuhvatnost
Dušo razočarana
Ti tugo
Ti lijepo lice
-
BEGUNICA
Rabindrant Tagore
Zadrhtaću bez sumnje
ako se ikad budemo sreli
u drugome životu,
u svetlosti udaljenog sveta.
Zaustavljajući se,
prepoznaću tvoje oči,
tamne kao jutarnje zvezde,
i znaću da su pripadale
zaboravljenom sumraku
pređašnjeg života.
Reći ću:
čar tvoj lica nije samo u njemu,
u nju se utkala žarka svetlost
moga pogleda pri susretu
koji se ne pamti,
i moja ljubav joj je dala
tajnu koja se izgubila.
-
SUTON
Željko Krznarić
Pada u suton i bježi
ta divna sunčana misao
i kome si dao
i kome si pisao
sve to na kraju srce zbroji
ovo su moji
a ovo tvoji komadići duše
kao krijesnice lete i lete
i reci mi da nisi
baš jako odrasla
da živi u tebi još neko dijete
usne namazane medom
i prvo školsko zvono
pa tako redom
godine neka se pletu
i ako ostanemo sami na svijetu
tako sami
da zvijezde redom gasimo
da osmjehom nekog spasimo
pa ako ti dođem ranom zorom
i miris jabuka ti stavim na usne
znat ćeš da je smrt neozbiljna
i samo se šali
znat ćeš da nas ima i po tome
koliko smo ljubavi dali.
-
Piši mi...
Dragana Konstantinović
Da li jos uvek, nekad,
kad pomisliš da stvarnost
u zaborav sve slutnje zavije,
Živne u tebi iskra
kroz magičnu nestalnost
i obasja lutanja naša
i susret koji jos čeka
tamo negde sred gužve
na uglu pored Slavije..?
Da li jos uvek snivaš
i snima bojiš sve dane
dok sivi dani teku,
razlivaju se i nose..?
I da l' još u uglu usana
iste osmehe skrivaš
i isto, nehajno, rukom
otklanjaš pramenje kose..?
Da li ti misli jos nose
iste nijanse poleta
ili ih sad seče košava
k'o topli dah zimskim rezom..?
Da li jos uvek pričaš
plamenim krilima poneta..?
Da l' jos onako žurno
uveče koračaš Knezom..?
Da li jos uvek pušiš?
Čitaš li iste knjige?
Da li još uvek voliš
da slušaš Baha i Lista..?
Da li još uvek vešto
u sebi promaje gušiš,
da li jos vedro grabiš
i ne haješ za brige..?
Da li si još uvek ista?
Ti uvek imaš mesta
u meni i mojim danima
i zato ne pitaj čemu,
ne pitaj da li mi treba...
Kroz tvoje reči i šapate,
kroz susret koji ne presta,
sa tobom i ja šetam
pod svodom našeg neba...
Ne misli da l' i nad mene
poneki oblak se klanja...
Ne brini da l' će me možda
tvoja priča zaboleti...
Dok mi pišeš o svemu
uklanjaš sva rastojanja,
i zato, samo mi piši,
i ne pitaj da li ću voleti...
-
ŽENE MEĐU KRALJICAMA
Augustin Tin Ujević
Božanske žene, sva ljepota svijeta
i lavska gordost, i plahota srne,
kroz vaše čari uzvišene cvjeta
u plave dane, i u noći crne.
I, kada stopom punom svetog mira
budite zemlji ritam svih otkrića,
slutim vas srcem plamenim svemira,
slutim i ištem tajnu vaših bića.
Svaka je od vas rođena da vlada,
i da za prijesto pruži mliječno dijete;
carice tijela, samo usnom sklada
i usnom želje pitam: što hoćete?
Ko će mi dati ključe vašeg čuda
i odgonetku vaše zagonetke?
Kakvo tajanstvo kriju vaša uda
i koje nade statue vam rijetke?
Božanske žene, što u snu i slavi
čekate zoru pravednih oltara,
pred vašim likom koljeno se savi,
a srce, zvučni plamen, već izgara.
Sunčane duše, zjeni poklonika
zaman vas skriva zločinačka tama;
pobožnu ljudstvu fali vaša slika,
jer vi ste Žene među Kraljicama
-
Kako naslikati portret ptice
Žak Prever
Naslikati prvo kavez
sa otvorenim vratancima
naslikati onda
nešto ljupko
prosto
lepo
i korisno
za pticu
nasloniti zatim platno na neko drvo
u vrtu
šumi
ili planini
sakriti se iza drveta
ćutke
i ne mičući se...
Ponekad ptica odmah sleti
ali bogme nekada joj trebaju godine i godine
da se reši
Tu ne smete klonuti
valja čekati
čekati i godine ako treba
brzina ili sporost dolaska ptice
nema nikakve veze
sa uspelošću slike
Kada ptica sleti
ako sleti
tu isto savršena tišina
sačekati da ptica uđe u kavez
i pošto je ušla
četkicom pažljivo zatvoriti vratanca
a zatim sve prečage izbrisati redom
tu paziti da ne dodirnete nijedno perce na ptici
Naslikati zatim drvo
s tim da uzmete najlepšu granu
za pticu
naslikati zatim zeleno lišće i svežinu vetra
sunčanu prašinu
zujanje buba u travi u vrelini leta
a zatim pričekati da se ptica reši da peva
Ako ptica ne propeva
to je loš znak
znak da slika ne valja ništa
ali ako ptica zapeva to je dobar znak
znak da je možete mirno potpisati
Tada sasvim lagano
iščupajte ptici jedno pero
i tamo u ćošku slike lepo se potpišite.
-
Deveta rimska elegija
Johan Volfgang Gete
Podjesen vije se plamen sa ognjišta seoski prisnog,
zapucka, zasja, za tren sune sa pruća u vis!
Draži je meni večeras; jer pre no se naramak ovaj
pretvori ceo u žar, struni u pepeo mlak,
doći će premila moja Zaplamsaće pruće i granje,
i kao blistavi pir proći će zgrejana noć.
U zoru ona će hitro napustiti ljubavni ležaj,
da bi iz pepela nov očas raspirila plam.
Jer je tu mazu Amor obdario više no druge
darom da razbudi strast tek što je pepeo skri.
-
ULAZIŠ U PESMU KAO U VRT
Pero Zubac
Ulaziš u pesmu kao u svoj vrt
slažeš reči, pomeraš mlado drveće
u nekakav red razumljiv tvom oku
tako nehajno kao što u san moj
ulaziš kao u svoj vrt
gde te svaka travka s radošću
dočekuje i sunce ti na rame silazi,
i korak ti je lak i nečujan,
kao da si i sama od sna satkana,
iz noći u noć tako sa morem
snagu premeravaš, umiruješ ga
rečima i u poslušnu pticu pretvaraš.
Ulaziš u pesmu kao u svoj dom
gde je sve oblikovano tvojom rukom,
koja i mojom rukom uzaludne
reči ispisuje koje bi da me
od tebe odbrane.
-
Nikad nije vito tvoje telo
Branko Radičević
Nikad nije vito tvoje telo
ruka moja mlada obavila,
ni s' u tvoju usnicu upila
moja usna ikad, čedo belo!
Ti'o veče ko da te donelo
sred anđela sa božija krila,
u ma' s' divno meni pojavila,
u ma' divnu veče te odnelo.
Sam ostado' sa suznijem okom,
sam tu samcit na svetu širokom,
sam sa noći tavnom, al' bez sanka.
O, zoro moja, zoro bez osvanka,
sunce milo, al' bez bela danka,
na te mislim, dušo, bez prestanka...
-
(RADHA PEVA O KRIŠNI)
Viđapati
S haljinama ja odbacih, nestrpljivo, svu sramotu.
dragi poleže po meni, prekrivajuć' mi nagotu.
Nezasita pčela srče iz lotosa nektar sami.
Bestidna je ljubav, kao ptica čataka u maju.
Od iskrice jedne srca ljubavlju nam proplamsaju.
Stid me je i da se sećam: slatki behu zagrljaji!
A na njemu sve čudesno: izgled, stas i običaji.
Treperi mi srce, spremno da se rastoči u sreći.
Ni jedine reči više ja o tome ne smem reći.
-
KONJANIKOVA PJESMA
Federico García Lorca
Cordoba.
Daleka i sama.
Kobila crna, velika luna,
masline u bisagama.
Ako i znam pute, nikad
neću stići u Cordobu.
I u ravni i na vjetru,
kobila crna, crvena luna.
Smrt na me vreba onamo
s kruništa kule Cordobe.
Jao, duga li cesta!
Jao, vrli moj konjiću!
Jao, smrt me čeka prije
nego stignem u Cordobu!
Cordoba.
Daleka i sama.
-
Blizina dragoga
Johan Volfgang Gete
Mislim na tebe kad se od sunca zapali
pučina sva;
mislim na tebe kad Mesec ustreptali
kladencem tka.
Vidim te kad na putu dalekom spazim
uzvitlan prah;
sred noći, kad čoveka na uskoj stazi
obuzme strah.
Čujem te kad se sve more uskoleba
uz mukli huk.
Slušam u lugu kad ispod neba
zavlada muk.
Ti si uz mene, bliskošću svojom rasplinu
daljinu svu!
Zalazi Sunce, skoro će zvezde da sinu.
O, da si tu!
-
Odsutnost
Stephen Spender
Nitko nije savršen, ipak
Kada sam bez tebe, tješim se
Razmišljajući o nekoj mani
Koja jednom otkrivena, može sve pokvariti,
Govoreć mi da tvoja odsutnost može moja želja postati,
Oh, zatim, ta prepreka što postavih je
Između nas, nestaje.
I vidim tvoju čistoću u tvojim očima.
Daljine koje leže izmedju mene i tebe
Kao neke dveri otvorene
Kroz koje naše zajedničke uspomene nalaze
Želje združene.
-
***
Surdas
Ugledali su jedno drugo
i strast u njima se probudi.
Pohrli Rada ka mladiću,
na njegove se baci grudi.
A potom pričali su nežno
i grlili se još sto puta,
opijala ih, grejala ih
vatrena ljubav, ljubav ljuta.
U igri njima činilo se
da ovoj noći nema kraja,
i nit su mogli nit su hteli
stišati zanos što ih spaja.
-
Najmanja šara
Mevlana Džalaludin Rumi
Pokušavao sam da smislim neki način
da pustim da moje lice postane tvoje.
"Mogu li da ti šapnem na uvo
san koji sam sanjao? Ti si jedina
kojoj ću ovo reći."
Naginješ glavu, smejući se,
kao da kažeš: "Poznat mi je taj trik koji izvodiš,
ali neka, samo nastavi."
Ja sam sličica koju zlatnim koncem prišivaš
na tapiseriju, majušna šara,
zabavni dodatak.
Ali sve na čemu ti radiš je čudesno.
I ja sam parčence lepote.
-
Sonet za Elenu
Pjer de Ronsar
Jednom kroz mnogo leta, kraj ognjišta, pri sveći.
sa preslicom u ruci, stara i poluslepa,
ti ćeš stihove moje pevušiti i reći:
Ronsar me veličao kad sam bila lepa.
Kada začula bude kako pominješ mene.
služavka tvoja stara, zadremala od zime
i umora, u kutu ilz sna će da se prene
i da uzblagosilja besmrtno tvoje ime.
Ja ću tad ispod zemlje počivati ko sena
ispod šimšira tamnih i mirti razgranatih;
a ti ćeš, pored vatre, starica pogrbljena,
tugovati što, gorda, ljubav mi ne uzvrati.
Veruješ li mi ovo, živi, ne čekaj sutra:
ruže života beri već istog ovog jutra.
-
Suton
Momčilo Nastasijević
Krila li to?
Nenadno mahnu na tamu.
Ili crveno jato potonu za breg?
Breza li to,
il bledi pramen dana?
Belasa tvoje telo u suton.
Bolno je zaplazilo niz ove strane,
pesma se nedopevala.
Il nedoljubljeno zaboluje niz tvoj lik,
il muti suton dušu.
Breza li to,
il bledi pramen dana?
Belasa tvoje telo u suton.
-
Rainer Maria Rilke
LJUBAVNA PJESMA
Kako da dušu sputam, da se tvoje ne takne?
Kako, mimo tebe, njom da grlim stvari i daljine?
Ah, rado bih je sklonio na koje
zaboravljeno mjesto u sred tmine,
u neki izgubljeni kut, u kom
neće je tvoje njihati dubine.
Al’ ipak, sve što dodirne nas dvoje
k’o gudalo nas neko spaja, koje
iz dviju struna jedan mami glas.
Na kom instrumentu?
Ko nas satka?
I koji ovo svirač drži nas?
O, pjesmo slatka.
-
Khalil Gibran O ljubavi
Kad vas ljubav pozove, pođite za njom,
Premda su staze njene tegobne i strme.
A kad vas krila njena obgrle,
Prepustite joj se,
Premda vas mač, skriven među perima njenim,
Može povrijediti.
A kad vam progovori, vjerujte joj,
Premda vam glas njen može uništiti snove,
Kao što sjeverac opustoši vrt.
Jer, baš kao što vas kruni,
Ljubav će vas i razapeti.
Isto kao što vas potiče da rastete,
Isto tako će vas i okresati.
Kao što se upinje do visina vaših
I miluje vam grančice najtananije
Što trepere na suncu,
Tako će se spustiti i do vašeg korijenja
I protresti ga u njegovom prianjanju za zemlju.
Poput snoplja pšeničnog,
Skupit će vas u naručje svoje.
Omlatit će vas, da bi vas ogolila.
Prosijat će vas, da bi vas otrijebila od kukolja.
Samljet će vas, do bjeline.
Umijesit će vas, dok ne postanete gipki.
A onda će vas izložiti svojoj svetoj vatri,
Tako da postanete sveti hljeb
Za svetu Božju svetkovinu.
Sve će vam to ljubav učiniti,
Ne biste li spoznali tajne svog srca
I u spoznaji toj postali dio srca života.
Budete li, ipak, u strahu svome
Tražili samo ljubavni mir i zadovoljstvo,
Bolje vam je onda pokriti golotinju svoju,
I otići s gumna ljubavi,
U svijet koji ne poznaje godišnja doba,
Gdje ćete se smijati,
Ali ne punoćom smijeha svog
I plakati,
Ali ne do posljednje suze svoje.
Ljubav ne daje ništa osim sebe
I ništa ne uzima, osim sebe.
Ljubav ne posjeduje, niti dopušta da je posjeduju;
Jer, ljubav je dovoljna ljubavi.
Kad volite, ne trebate reći: "Bog mi je u srcu",
Već: "Ja sam u srcu Božjem."
I nemojte misliti:
Da možete usmjeriti putove ljubavi,
Jer ljubav, ako joj se učinite vrijednima,
Usmjerit će vaše putove.
Ljubav nema drugih želja nego da se ispuni.
Ali, ako volite, a morate i željeti,
Neka vam ovo budu želje:
Istopiti se i biti kao potok razigrani
Što pjeva svoj milozvuk noći.
Da spoznate bol prevelike nježnosti.
Da vas rani vlastito poimanje ljubavi;
I da krvarite drage volje i radosno.
Da se probudite u praskozorje
Sa srcem krilatim i uputite zahvalnicu
Za još jedan dan ljubavi;
Da otpočnete u poslijepodnevnom času
I razmišljate o ljubavnom zanosu;
Da se s večeri vratite kući sa zahvalnošću,
A potom da usnite sa molitvom za voljeno u srcu
I pjesmom slavljeničkom na usnama...
-
Trag
Momčilo Nastasijević
Čudno li me slobodi ovo,
čudnije li veza.
Buknem u tebi, vreo se ulivam,
jeza je ovo, oh, jeza.
I trag putanjama tvoj.
pa me pali.
A čudno zastrepi srce,
i studim.
Ljubeći šta li to ubijam,
šta li budim?
Jer i pepeo će vetri razneti,
a nema razrešenja.
Tonu bez potonuća,
bez dna u nalaženju,
bez dna se izgube stvorenja.
I tragom kuda sagoreli
sve bolnija su obnaženja.
Vreo se ulivam,
i čudno zastrepi srce.
a studim.
Ljubeći šta li to ubijam,
šta li budim?
-
Ivan Goran Kovačić
JUTRO
U polju pjeva kosa u rosi
i mekana trava plače,
a vjetar miris jagodâ nosi.
Svjetlo biva sve jače.
Magla se dijeli od dremljivih šuma
i bleji svileno janje.
Miris sijena ide vrh polja i druma –
potok se smije kroz granje.
Pod suncem u zlato žito se tali,
obrovom stazica bježi.
Putuju srcem jutarnji vali,
selo se moje sniježi…
-
Zora
Momčilo Nastasijević
Hej, na belom konju
zori mi zora i devojka.
Stani ne mini,
orosi ovu žal.
S golubicom bi da zaguče.
Usnama pupolj u cvetanje mami,
nedrima trešnje u zrenje.
Stani ne mini.
Kadifli, gle, moja dolja.
Travicom gusne
za mekotu po njoj,
pa mahovinom
po uzglavlju, po steni.
Stani ne mini.
Iz grla da ti golubica zaguče,
zaplamti sa usana ruža,
u nedrima ti dve trešnje zarude,
hej, srca dva kad polude.
Stani ne mini.
-
Ümit Yaşar Oğuzcan
OGLEDALO
Jedino moje oči i dalje liče na mene
I moji tužni pogledi
Ja sam na ogledalima
Gdje nema mojih misli
Ne, nije laž da sam se promijenio
Sada me svaka pjesma rasplače
Ne izludi čovjeka vrijeme
Već ne zaboraviti na vrijeme je uništavajuće
Vrijeme je bilo to koje je odletjelo
Vrijeme je vladalo mislima mojim
Tamo gdje snove nisam imao
Ko zna gdje je sada moja prva ljubav?
Smrt je prvo odnijela moje uspomene
Na ogledalu vremena vidio sam smrt
-
Federico García Lorca
GITARA
Počinje tužaljka
gitare.
Razbijaju se kupe
praskozorja.
Počinje tužaljka
gitare.
Zalud ju je šutkati.
Ne možeš je
ušutkati.
Plače monotona,
ko što plače voda,
ko što plače vjetar
na snježištu.
Ne možeš je
ušutkati.
Plače zbog stvari
dalekih.
Pijesak toplog Juga
što traži kamelije bijele.
Plače strijelu bez cilja,
Veče bez sutra
I prvu mrtvu pticu
Na grani.
Oh, gotovo!
Srce ranjeno
Sa pet mačeva.
-
William Shakespeare
Sonet 43
Kad ih sklopim, oči vide najjasnije,
Jer vazdan motre stvari beznačajne;
Al gledaju tebe u snu, kada spijem,
Pa sjajeć u mraku, mrak proniču sjajne.
Tada ti, rad čije sjene sjene sjaje,
Što bi bio sretan lik lik tvoje sjene
Jasnom danu s tvojim još jasnijim sjajem,
Kad sjen tako blista kroz nevidne zjene!
Što bi, velim, bile blažene mi oči
Da po životvornom danu tebe vide,
Kad ti lijepa krnja sjen u mrtvoj noći
U oči bez vida kroz san teški ide!
Svaki dan je noć dok tebe ne ugledam,
A noć svijetli dan kad san me tebi preda.
-
San u podne
Momčilo Nastasijević
Topal sam ćuv,
prolećem ti podunem.
Đurđevska noć
nad pupoljima tako,
pupi mi pupila, mala.
Plameno mi se izvijaš u cvet.
Po kosi rojem ti pale zvezde,
il zraku sunca u vitice oplela.
Vrelini ovoj
brizgaj, o brizgaj, vrela.
To iza sna, znam,
zlatan prah ostane po njoj.
I u poljupcu
prezrele breskve slast.
Zri ljubav. Podne.
-
Saša Mićković
ČEŽNJA
Beskrajima lutam, ne bih li te sreo,
ozarenu svetlom i mirisnim daškom,
i tkam te od želja, vajam zlatnim praškom,
u sebe sam tvoje nemire upreo.
Razotkrivam želje koje želiš skriti,
da podeliš s nekim možda hoćeš čežnju.
Daj, na dlan mi razli tu dušicu nežnu,
u trenu će vatra strasno nas obliti.
Ipak, samo ćuti, paučina hvata
sve čega se ovih dana samo taknem.
I kako od sebe takvog da umaknem,
kada mi se život ko jedro lomata?
Zaboravu sa mnom hajde se pridruži,
o, čežnjo, bar licem još nam dugo kruži!
-
Dušo
Kahlil Gibran
Dušo da ne stremim Vječnosti ne bih čuo
melodiju koju samo Vrijeme pjeva
Već bih život prekratio i od tijela načinio
tajnu koju groblje skriva.
Kad se ne bih dušo kupao suzama
i bolom ukrašavao oči
Živio bih slijep, sa noktima u očima
i gledao samo u lik tami.
Što je život dušo nego noć u pohodu
a ipak je smjenjuje zora koja traje
Tako mene žeđ u srcu upućuje rajskom vrelu
i gutljaju smrti milosrdne.
Ako dušo neznalica kaže da i duša i tijelo nestaju
da se ne vraća ono što nestane
Reci mu da cvijet nestaje ali ima sjemenku
koja ostaje i tajnu vječnosti krije.
Dušo da ne stremim Vječnosti ne bih čuo
melodiju koju samo Vrijeme pjeva
Već bih život prekratio i od tijela načinio
tajnu koju groblje skriva.
Kad se ne bih dušo kupao suzama
i bolom ukrašavao oči
Živio bih slijep, sa noktima u očima
i gledao samo u lik tami.
Što je život dušo nego noć u pohodu
a ipak je smjenjuje zora koja traje
Tako mene žeđ u srcu upućuje rajskom vrelu
i gutljaju smrti milosrdne.
Ako dušo neznalica kaže da i duša i tijelo nestaju
da se ne vraća ono što nestane
Reci mu da cvijet nestaje ali ima sjemenku
koja ostaje i tajnu vječnosti krije.
-
William Shakespeare
SONET 116.
Ne bih želio vjenčanju duša vjernih
Zaprjeke dopustit: ljubav ljubav nije
Kad se zbog otkrite promjene promijeni,
Il s kolebljivim kolebljivo se svije.
Oh ne, ona stoji poput vječna znaka
Što ne zadrhće dok gleda olujine;
To je zvijezda lutajućih jedrenjaka,
Vrijednosti neznane, mjerljive visine.
Ljubav nije ruglo vremenu, prem žanje
Svijen srp joj usne i obraze rujne;
Ljubav se kroz tjedne i ure kratkotrajne
Ne mijenja, već trpi sve do kobi sudnje.
Ako se dokaže da sam tu zabludio,
Niti pisah, nit je itko igda ljubio.
Dotle živi ovo i život ti daje
-
Grozd
Momčilo Nastasijević
I zlatan oblak, dragano,
natopi zemlju pijanstvom.
Ljuškaju vode koritima,
i puca plod.
I tvoje telo, dragano,
ljubavlju prezri, napukne.
Da l' napiti se vina?
Ili od zračna nedira
u zlatnu maglu da presahnemo
za nove zlatne oblake?
-
Anabel Li
Edgar Alan Po
U carstvo na žalu sinjega mora –
pre mnogo leta to bi –
življaše jednom devojka lepa
po imenu Anabel Li;
i samo jedno joj beše na umu
da se volimo mi.
U carstvu na žalu sinjega mora
deca smo bili mi,
al volesmo se više no iko
ja i Anabel Li,
ljubavlju s koje su patili žudno
nebeski andjeli svi.
I zato, u carstvu na morskome žalu,
pradavno ovo se zbi
poduhnu vetar noću sa neba,
sledi mi Anabel Li
i dođoše od mene da je odnesu
njezini rođaci svi,
u grob na morskome je spustiše žalu
da večni sanak sni.
Andjele zavist je morila što su
tek upola srećni ko mi
da! zato samo ( kao što znaju
u carstvu onome svi)
poduhnu vetar sa neba i sledi
i ubi mi Anabel Li.
Al mi nadjačasmo ljubavlju one
što stariji behu no mi –
što mudriji behu no mi –
i slabi su andjeli sve vasione
i slabi su podvodni duhovi zli
da ikad mi razdvoje dušu od duše
prelepe Anabel Li
Jer večite snove, dok Mesec sjaj toči,
snivam o Anabel Li
kad zvezde zaplove, svud viđam ja oči
prelepe Anabel Li
po svu noć ja tako uz dragu počivam,
uz nevestu svoju, uz život svoj snivam,
u grobu na žalu, tu ležimo mi,
a more buči i vri.
-
A IPAK, KNJIGE
Česłav Miłoš
A knjige će ipak ostati na policama, odvojena bića,
Jednom stvorena, još mokra
Poput lješnjaka zablistalih pod drvom u jesen,
I dodirivane, otvorene, počele živjeti
Unatoč vatrama na horizontu, dvorcima raznesenim,
Plemenima u pokretu, planetima u kretanju.
«Mi jesmo,» one govore,
Čak i kada im istrgnu stranice, ili im plamen
oliže slova.
Toliko izdržljivije
Nego što smo to mi, čija krhka toplina
Hladi se u sjećanju, rasprši se, nestaje.
Zamišljam zemlju kada mene više neće biti:
Ništa se ne događa, nema gubitka, još uvijek je čudna parada,
Ženske haljine, orošeni ljiljani, pjesma u dolini,
Pa ipak knjige će biti na policama,
Dobro pristigle, nastale od ljudi ali isto i od zračenja, visina.
-
Johann Wolfgang von Goethe
Pjev duhova nad vodama
Ljudska je duša
slična vodi;
S neba silazi,
k nebu se penje,
i opet dolje
na zemlju mora
u vječnoj mijeni.
Teče s visoke,
strme hridi
čisti mlaz;
Tad pršti ljupko
u oblacnom valu
spram glatke stijene
i, lako dočekan,
prozračan, struji
tiho sumoreći
u dubinu.
Štrče li grebeni
u susret slapu,
pjeni se srdito
s kama na kam
u ponor.
U plitku koritu
šunja se travnjakom
a u mirnu jezeru
pasu svoj lik
sva sazviježđa.
Vjetar je ljupki
ljubavnik vala;
Vjetar s dna miješa
zapjenjene vale.
Dušo čovječja,
kako si slična vodi!
Sudbo čovječja,
kako si slična vjetru!
-
Ti si moj Beograd
Aleksandar Marković
Tvoj pogled odlaže sve njegove ulice,
padaju stogodišnji spomenici,
i stapaju se oblaci,
Dorćola, Senjaka, Vračara,
u jedan jedini spektar,
koji me iznova rastura,
tera da se glupiram,
i podseća da sam i dalje,
samo stidljivi dečak.
Dunav i Sava se spokojno prepuštaju,
svojoj nepresušnoj predigri,
zaboravljajući na dnevni urlik,
na mostove koji ih ljutito posmatraju
kroz mračne fabrike i tužne ljude,
koje uporno nadjačava tvoj glas.
Sve postaje ti, čak si mu i Sunce ukrala,
pa baca u mrak milion i po,
i sebično te isijava meni,
terajući moje ruke,
da traže tvoje ruke,
moleći moje usne,
da mole tvoje usne,
za ugriz i osmeh,
koji mi ulepšava zidove,
i pretapa svaki stih u:
„Ti si moj Beograd“.
-
Emily Dickinson
Jer nisam mogla za Smrt stati
Jer nisam mogla za Smrt stati.
Ljubazno ona stade za me;
U kočiji, uz Besmrtnost,
Nas dvije smo bile same.
Vozismo sporo, Smrt ne zna žurbe,
A i ja se oprostiti
Od posla i od dokolice.
Zbog njene uljudnosti.
Prođosmo školu gdje u igri
Hrvu se djeca mala;
Prođosmo žita što nas motre,
Prođosmo sunčan zalaz.
Il bolje, on pokraj nas prođe:
Od hlada rosa zadrhtala.
Jer haljina mi prozračna je,
Od tila tkivo šala.
Pred jednom kućom zastadosmo
– Ko zemlja da je nabubrila –
Jedva se vidjela jer njena
Streha tek hum je bila.
Minuše otad stoljeća
Al svako kraće je, ćutim,
No dan kad shvatih da su konji
K vječnosti okrenuti.
-
Pjesma
Carlos Oquendo de Amat
Za tebe
Imam osmijeh štampan na japanskom papiru
Gledaj me
Jer ti činiš da trava raste na livadama
Ženo
Mapo muzike bistrino rijeke svetkovino plodova
Na tvoj prozor
Vješaju bršljan automobilskih volana
I prodavači snižuju cijene svojoj robi
Dopusti da poljubim tvoj glas
Tvoj glas
Koji pjeva u svim granama jutra.
-
Gabriela Mistral
Vidjeti ga ponovo
Zar se stvarno neće ponoviti, nikada?
Ni u noćima ispunjenim treptajima zvijezda, ili u čistom svjetlu
djevičanskih jutara, ili u žrtvovanim popodnevima?
Nikad, na kraju ograđenih staza
koje graniče s poljem, ili pored bilo koje
fontane obasjane mjesečinom?
Nikad, ispod zamršenog granja šume gdje,
zazivajući njegovo ime, dočekivah noći?
Niti u pećini koja uzvraća jecaje moje?
O, ne! Samo da mi ga je vidjeti ponovo, bilo gdje -
u malom djeliću neba ili u uzavrelom viru,
ispod spokojnog mjeseca ili u pobješnjelom užasu!
I, zajedno sa njim, biti sva proljeća
i sve zime, isprepleteni u jednom bolnom čvoru
oko njegovog krvlju umrljanog vrata!
-
Enes Kišević
Valcer vir
Budi valcer vir,
Vrtlog vjetra nek te vije.
Budi glazbe dubok mir,
Budi sunce poezije.
Budi sve što ja ne mogu,
Što mi drugi zgazi, uze.
Vrati u ljubav vjeru Bogu,
Vrati vatri iskru suze.
Budi takva kakva jesi,
Ne mijenjaj se za sva blaga.
Uvijek nek' ti miso resi
Ona tiha patnja draga.
Ma koliko bila žena
Uvijek više tajna budi.
Budi šutnja al' iskrena
Nek' te vječno slute ljudi.
I daj duši svojoj strepnju,
Neka čezne, ljubi, pati.
Daj ljepoti smrti zebnju,
I u ljubav vjeru vrati.
Budi suza na dnu mora
Što je osmijeh oka krije.
Budi žubor sa izvora,
Budi sunce poezije.
-
Molitva ljubavi
Josip Pupačić
Kad me ispuniš
postajem svijetao iznutra
i, svijetleći, obasjavam prostor
u koji te unosim
Kad te nestane
odjednom potamnim
Tvoje useljavanje i iseljavanje
preobražava me
kao što mijene preobražavaju godine
Ako sam godina koja po tebi ima svoja doba
daj
u trenutku moga djela
ostani prisutna u meni
Tek tako bih
nestvaran za život
sjao
iz krute skamenjene prošlosti
u nedodirnute zrakama tvoje nježnosti
tamne ponore duša.
-
Josip Pupačić
TVOJA DUŠA ŠUTI I GOVORI
V.
Tražiti te ne znači živjeti
već slijep moliti gluhe ove predjele
da se tobom napuče
Vidjeti te ne znači umirati
već hrvati se sa sjenama mutnoga sna
u kome ti iščezavaš
Imati te ne znači hraniti se
već gladnim grlom tamaniti voće
i žednim grudima presušivati izvore
Izgubiti te ne znači osiromašiti
već bojati se pustoši
i naslućivati bijedu
koju iza sebe ne ostavljaš
-
Dok ona spava
Vukman Otašević
U njenoj sobi svjetleća
Treperi cvijeta glava
Možda sam ja ta svijeća
Što gori dok ona spava
U njenoj sobi miriše
Tamjanom tišina zvuka
Možda to mekano diše
Moj san ko njena ruka
U njenoj sobi od boja
Rascvjetava se zornjača
Možda to duša moja
Po njenoj sobi korača
-
Rabindranath Tagore
Čeznem da ti kažem...
Čeznem da ti kažem najdublje riječi koje ti imam reći;
ali se ne usuđujem strahujući da bi mi se mogla nasmijati.
Zato se smijem sam sebi i otkrivam tajnu svoju u šali.
Olako uzimam svoju bol, strahujući da bi to mogla ti učiniti.
Čeznem da ti kažem najvjernije riječi koje ti imam reći;
ali se ne usuđujem, strahujući da bi mogla posumnjati u njih.
Zato ih oblačim u neistinu, i govorim suprotno onomu što mislim.
Ostavljam svoju bol da izgleda glupo, strahujući da bi to mogla ti učiniti.
Čeznem da upotrijebim najdragocjenije riječi što ih imam za tebe;
ali se ne usuđujem strahujući da mi se neće vratiti istom mjerom.
Zato ti dajem ružna imena i hvalim se svojom surovošću.
Zadajem ti bol, bojeći se da nećeš nikada saznati što je to bol.
Čeznem da sjedim nijemo pored tebe; ali se ne usuđujem,
jer bi mi u tom srce samo iskočilo na usta.
Zato brbljam i govorim koješta, zatrpavam svoje srce riječima.
Grubo uzimam svoju bol, strahujući da bi to mogla ti učiniti.
Čeznem da te ostavim zauvijek; ali se ne usuđujem,
strahujući da bi mogla otkriti moj kukavičluk.
Zato ponosno dižem glavu i dolazim veseo u tvoje društvo.
Neprekidne strijele iz tvojih očiju čine da je moja bol vječito svježa.
-
Koraci
Pol Valeri
Koraci tvoji, kad se rode
iz moje ćutnje, sveti, sneni,
i postelji moga bdenja hode
zanemeli i zaleđeni
kako su blagi, uzdržani,
o, čisto biće, senko draga!
Bogovi!...sve što me slutnjom hrani
nose mi tvoja stopala naga!
Ako usnama iz daleka
poljupca okrepu i spokoj
vec spremaš biću što te čeka
u mojim mislima duboko -
zastani, preslatko stvorenje
što i postojiš i ne postojiš,
ne hitaj s nežnim ispunjenjem
ka onom čiju čežnju pojiš,
Jer ja sve ovo vreme dugo
živeh od toga što te čekah,
i srce mi ne beše drugo
osim koraka tvojih jeka.
-
326. gazela
Khajeh Shamseddin Mohammad
(Hafiz Shirazi)
Očekujem spajanje s tobom,
da se života odreknem,
ptica sam rajska,
da iz zamke svijeta izletim.
Zaklinjem,
ko roba me svoga primi,
pa da se vlasti zemaljske
odreknem.
O Bože,
od oblaka vodilja kišu pošalji,
prije no što poput prašine
nestanem.
Na mom grobu
s vinom i sviračem sjedi,
da za mirisom tvojim
iz groba plešući ustanem.
Ustani i pokaži se,
o ljepoto krasna stasa da se života i svijeta odreknem,
plešući ustanem.
I ako sam ostario,
čvrsto me zagrli,
da kraj tebe zorom
pomlađen ustanem.
Na dan smrti, daj mi
da se časkom s tobom sretnem,
da ko Hafiz, od života se,
i svijeta okrenem.
-
Dragutin Tadijanović
Pada snijeg
I tako ideš, prijatelju moj, ideš
Pa si odjednom na kraju zimskog dana,
Pa te zasipaju krupne pahulje snijega,
A ti pomišljaš na proljetno davno
Zelenilo, na vrt u cvijeću, na ruže
Rumene koje su u njenoj crnoj kosi
Mirisale ne predvečerja
Kad si je ljubio u sjeni stare lipe.
A snijeg pada svejednako,
I polako tvoje stope zasiplje:
Nije ga briga, hoće li sutra itko
Tvoj prepoznati trag… Pada snijeg,
Bez prestanka pada, u pahuljama
Mekanim kao krilo tvoje majke.
-
Bez izbora
Norman Makejg
Mislim o tebi
u svim oblicima
kako kiša dolazi.
(Kako starim, počinjem
da mrzim metafore -
njihovu preciznost
i njihovu neadekvatnost)
Katkad su ove misli
vlaga što jedva pada,
od koje nema
ničeg nežnijeg,
katkad štropotava kiša,
užurbano proletnje
čišćenje uma:
katkad, zaglušni pljusak.
Kako starim počinjem
da mrzim metafore,
volim nežnost,
bojim se pljuskova.
-
PLAVA PJESMA
Tinaruven Koščec
Hajde,
tri narandže iz njenog vrta
donesi na moj stol
sjedni
sada,
naš stol, naše voće
muške ruke malim nožem zarezuju koru,
ženske odvajaju kriške
drvo – grana
list – krošnja
sunce u svakom tanjuru
razotkrivamo, rasprostiremo
svjetlost
podne
dan.
-
Dobriša Cesarić
Vjetru
Znam ja što hoćeš, popodnevni vjetre!
Ti rado bi s lica otpuhnô mi sjenu.
Al ako je ona sa njime već srasla?
Ne ide to, vjetre, u jednome trenu!
Ja sam već dugo vremena tužan.
Na križu mračnih misli sam propet.
Pusti me, vjetre! S lišćem se igraj!
Pa ipak, dragi, navrati se opet!
-
Goran Tadić
Ne kažem tebi, mila
Dušo moja... Ne kažem tebi, mila,
pokušavam svoju dušu da dozovem,
da sednemo i porazgovaramo,
kao da smo odrasli, kao da nam nije ništa,
kao da se nismo rastajali,
da je pitam da li se umorila od umora,
da li mi zamera, ili će mi reći hvala,
što sam joj tebe priredio.
Srce moje... Ne kažem tebi, mila,
ponekad srce nazovem tvojim imenom,
da ne misli, sada kada mi ne treba,
da sam ga zaboravio.
Kako da ga, nakon tebe, zaboravim?
Srećo moja... Ne kažem tebi, mila,
prizivam prošlo vreme sa četiri lista,
tek da proverim jesam li sanjao
to što sam sa tobom doživeo.
Ljubavi moja... Ne kažem tebi, mila,
već osećanju, koje mi ne dâ da ne osećam,
tera me da živim i kad mi se ne živi
i da tragam za odgovorom na pitanje
za kojim još uvek bezuspešno tragam.
Živote moj... Tebi kažem, mila.
-
KAD PRONAĐEŠ SEBE
Milica Spinčić
Ti si moj širom otvoreni put
Do srca ravno.
Ravno do duše
Koja je drugi deo moje.
Tu nalazim sebe takvu
Kakva jesam,
Kakvu sama sebe volim.
I ti me takvu voliš.
Upravo takvu!
Bez traganja za nečim drugim,
Bez menjanja I oklevanja.
Ne moraš mi ništa reći
Jer sve znam.
Dadoše nam isto srce,
Svakom pola.
Ne govori,
Ja i sâma sve osećam!
Prožima me ista ljubav
Sve do bola.
-
********
Miloš Sakić
Kada mi priđeš,
a u glasu ti ne osetim setu,
kada kockarski zavrtiš životni rulet,
bez osvrtanja,
kada mi osmehom
izvrneš svet naopačke,
kada budeš sigurna da sam ja tu radi zajedničke sreće,
kada mi budeš razvukla 21 gram
koliko teži duša u čoveku,
i uveriš da su nam još samo sitnice prepreka
u sudbinskoj igri nas dvoje,
približi se, usnama me dotakni,
i ja ću znati...
da, da, mi ćemo znati.....
-
MOGAO BIH DA TE VOLIM
Stevica Rajčetić
Mogao bih da te volim,
onako ruski da te volim
do kostiju,
da te dišem
da te pijem
na ramenima kroz život da te nosim,
tvojim jagodicama da dotaknem sunce
u kosu da ti zadenem mesec
na butinu zalepim zvezdu,
maleni beleg kao žig onih
koji ce doći posle nas.
Mogao bih da te volim,
tako pitomu,
nevinu,
neukaljanu
od strane ovog prljavog sveta,
bez da te ikada pitam odakle si došla,
gde se to rađaju duše poput tebe
i kako si uspela da se odupreš senkama ludila, otrgnuta od košmara realnosti.
Mogao bih da ceo život
provedem bez da te išta pitam,
a da te sve razumem
na pogled
na dodir,
mogao bih da te volim.
-
Zvonimir Golob
Na trgu ispod sata
Svejedno da li ideš ili stojiš,
svejedno da li želiš ili ne,
taj dan će doći kojega se bojiš,
na trgu, ispod sata, i — bez nje.
I ništa neće zaustavit moći
tu prašinu tvog pješčanog sata
i jednog dana ili jedne noći
zatvorit će se i posljednja vrata.
Jer za tvoj život netko drugi bira,
svejedno da li želiš ili ne.
I bit ćeš sam sa zmajem od papira
na trgu, ispod sata, i — bez nje.
I nećeš čuti svoj udarac groma
na praznom trgu, sam i poslije svega.
Tu bit ce samo davni miris dunje
iz tvog djetinjstva ispod trula snijega.
-
Mira Alečković
U mrazovita jutra
U mrazovita jutra ja šapćem još zemlji iz snova
zbog koje su gavrani smrti na ovu zemlju pali,
pevam za one što su sa srcem ostali dečijim,
za one što od snova nisu odustali.
Sad i nisam samo čovek,oči,i uši,
sad sam samo srce strasno,
ogromno srce ljudsko
i požar uspomena u mislima i duši
pijanica što je prvi put zaradu skucko
pa ne zna od kajanja kuda…
…i neka slobodno kaže ko hoće da sam luda
meni je milo, i dobro, i toplo ovako
dok tragom ljubavi starih idem ulicom grada
i samo mi je žao
kada me sa osmehom ne sreće svako,
kad besomučno bleje nekakva crna stada,
kad prašinu dižu nekakve kljunate ptice,
kad me sa dalekih reka gleda
ledeno staklo nečije neverice,
i samo mi je žao
zašto se čovečnosti osmeh još nije
široko rascvetao.
Sad uspomene u meni bezumno,šumno lete.
Danas si moja ljubav,
zemljo, sve moje klice klijaju danas iz tebe,
pijanac nisam, ni luda
ja sam isčeprkala otkriće za sebe,
otkriće sa bezbroj čuda.
Ja znam i danas kuda.
-
Slavko Mihalić
NE OSVRĆI SE NIKAD
Ne osvrći se nikad i ne misli često
na neku davno pređenu stazu
jer sve što je bilo više biti neće
i svi smo mi ovdje samo u prolazu.
Ne plači za igračkom što je slomljena,
jer svi smo mi igračke u nečijoj ruci,
sudbina je ona koja konce vuče
i kada smo sretni, i kad smo na muci.
Ne, ne misli nikad da je moglo drugačije
ne tuguj za cvijetom što u tebi vene,
jer sve tvoje tuge, kad proleti vrijeme
bit će jednog dana samo uspomene.
Ne čeprkaj mnogo po prošlosti svojoj
i ne skupljaj po njoj mrve prošle sreće,
jer i mi smo mrve pod nebeskom kapom
i sve što je bilo više biti neće.
Ne žali za nekim koga više nema,
nego reci samo: lijepo nam je bilo
Sačuvaj ga negdje u sjećanju svome,
kao ptić što se na dnu gnjezda skrio.
Ne žali za vinom što je proliveno
i ne skupljaj stakla polomljene čaše,
jer jedino možeš da ozljediš sebe,
a vina još ima prepune su flaše…
Ne osuđuj život, ne proklinji snove,
ne teži za srećom što je nekad bila.
Tek treba sanjati! Tek treba letjeti!
A tebi još nisu polomljena krila.
I ne misli nikad da ne može bolje,
da ne može ljepše, da ne može više,
jer ti si još uvijek na početku knjige,
koju ovaj život otvara i piše.
Ne gledaj daleko i ne traži zvjezdu,
što se negdje sjaji na nebu visoko,
jer zvjezde su lijepe ali su daleko
a najljepša zvjezda sja u tvom oku.
I sve što je sada bit će samo prošlost,
niko od nas ne zna što ga sutra čeka,
a sreća je možda odmah tu, kraj tebe,
ni zauvjek prošla, ni tako daleka…
-
OBOJILA SI MOJ SVIJET
Mario Glavaš
Obojila
si
moj svijet
i
kako
ne razumiješ
nekad
kad ti se činim
neaktivan
i umoran
da
ja
ustvari
uživam
u
tebi
kad sviraš klavir
kad praviš jelo
plačem od sreće
koliko mi daješ
ti
nisi svjesna,
budalo,
da
držiš
moje srce u ruci
i
pumpaš ga.
-
Slavko Mihalić
PRIBLIŽAVANJE OLUJE
Pogledaj one oblake, Vera, zašto šutiš
Nisam, zaboga, životinja, ali evo kiše
Kako je naglo zahladnjelo
Daleko smo od grada
U redu, Vera, nikad neću zaboraviti što si mi
darovala
Mi smo sada jedno i čemu govoriti
Žuti oblaci obično donesu tuču
Sve je već nijemo, zrikavci i žito
Ako ti želiš, možemo i ostati
Bojim se za tebe, za mene je svejedno
Gromovi su opasni u poljima
A mi smo sada najviši (i tako prokleto sami)
Mnogi će ratar večeras kukati nad zrnjem rasutim
iz klasja
Ne bih mogao pristati da toliko ovisim o
mijenama
Ne plači, Vera, to su samo živci
I oni slute oluju
Kažem ti, život je u svemu mnogo jednostavniji
Evo i prvih kapi, sad će početi urnebes
Zakopčaj haljinu, gle se i cvijeće zatvara
Ne bih si oprostio da ti se nešto dogodi
Dakako, ovo će mjesto u mojem sjećanju ostati
sveto
Molim te brže koračaj i nemoj se osvrtati
-
Romansa
Sanja Radojković
Nebo je noćas na more palo,
zvezdani grozdovi sjaje nad vodom,
noćas je vreme za nas stalo,
noćas se putuje srcem, ne brodom!
Mesec je noćas u tvome oku,
srebrni odsjaj telo mi lovi.
k'o zlatnik bačen u u vodu duboku
na dno ne tone, pučinom plovi!
Sa ruba beskraja vetrovi nose
opojne mirise mora i soli,
k'o ptice pale na tvoje kose,
pa svakim udahom više se voli!
Samo ne reci reč, baš ni jednu,
ovde su suvišne, vreme im nije,
ne kvari ovu tišinu čednu,
nek' samo srce k'o ludo bije!
I samo ruke neka se spoje,
nek' večnost stane u jedan tren,
i usne tvoje nek nađu moje,
ljubav nek' nose i šapat njen!
-
Dragutin Domjanić
Da mogu...
Da mogu od jada svih,
Od sanja, što budan snih,
Od dana mutnih i punih tuge,
I noći, što bile su beskrajno duge,
Od godina, koje su dušu mi pile,
I suza, što meni se u srcu krile,
Da mogu od želja svih
Stvoriti jedan stih,
Pa da ti ga reći smijem,
I onda da poginem nijem.
Da mogu svoj zanos sav,
Svu vjeru u proljeti mlade
I puste u jesen nade,
I blistavu zimu i bujno ljeto,
Sve, što mi je bilo drago i sveto,
Da mogu svoj život sav
U cvijet pretvorit plav,
Pa da on cvate tek za te,
I tebi da mogu dati taj cvijet,
Tad bilo bi živjeti vrijedno,
I mrijet!
-
Pogovor
Eva Zonenberg
Ova knjiga je svaki put pisana za tebe
ostavljam je između susretnutog i nesusretnutog
između mene i tebe
između onog koji je naučio da ne bude
i onog koji je to primetio
ne upisujem posvetu jer su posvete za sve
ova knjiga je samo tvoja
ponesi je sa sobom stavi je na policu kada izlaziš
da bi se susreo s onim što si u njoj upamtio
ova knjiga je uvek na tvojoj strani kao amulet
ali ne sreće jer je sreća suviše jednostrana
ne čuva ni od zla već od nečeg goreg
da greškom ne bi obukao na sebe svet
okrenut na levu stranu
u stvari ti si je napisao
čekajući velike stvari
i prepoznajući mnoge male stvari
ne umem da lažem niti da govorim istinu
nadrasla je očigledno i nužno
ne imponuje joj smrtnost
ona je dar susreta koji ne očekujemo
kako je peto godišnje doba počelo u jesen
a završilo se u proleće
kao da su se mladost i starost nebo i zemlja zaljubili
jer je srce čudna zverka: bez godina izvanprostorna
"da" i "ne" prestaju da zvuče kao nekad
-
Mira Alečković
TIHO
Nestajem tako u ovo veče kada se nebo u moru budi,
postajem i ja sama talas,
obalu daleku koji rubi.
Sedim na steni. Ćutim i gledam kako belina
oblaka sivi. Jedinom srcu zapovedam
da smelo, gordo do kraja živi,
da bude čovek, da ne vređa ranu duboku
koja već boli, da tiho, tiho okrene leđa
onome koji ne zna da voli.
-
:lunna: SVIM ČLANICAMA FORUMA SREĆAN PRAZNIK :lunna:
ŽENA
Sanda Ristić Stojanović
Ispadne iz razjarenosti proleća,
Sunce joj privezuje puteve uz tišine,
Korak noći je vidi,
Obraslu u dan požude.
Zastakljena u uglovima svoje smelosti,
Ipak razbija staklo sadašnjosti,
Vetrovi joj raspiruju oblike,
Izgnane u obesne dijaloge noći.
Jutro je crta u preneraženim tišinama,
Sklanja njenu Lepotu
U nepoznate glasove postojanja.
(https://s1.bwallpapers.com/wallpapers/2014/01/20/beautiful-roses-bouquet_110606423.jpg)
-
Dobriša Cesarić
Proljeće koje nije moje
Ja ne vidim od svoje sjene
Ni sunca, ni te mlade boje.
Proljeće svuda sja i cvate,
Al ono nigdje nije moje.
Ne živim u njem, već sa strane.
I kuda god mi noga krene
Na svim je putovima radost,
A sva je radost izvan mene.
Bez pokoja sam. Kakvom tugom
Kažnjava život svog bjegunca!
Nijedna zraka nije moja
Od ovog svima danog sunca.
-
IKONA
Miroslav Mika Antić
Zaboravi da negde na svetu postoje
nekakvi tvoji muževi,
i moje žene,
i postelje u kojima su snovi zanat.
Neka drumovi budu
za mene i tebe pruženi
ove slučajne večeri
daleko
u nepovrat.
Možda smo zato i rođeni
da jednom tuda odemo.
Da ti milujem kosu
kao da sam ti prvi.
A posle
da jedno drugome
malo lepog dodamo
uz dve-tri mrve ljubavi
i jednu krpicu krvi.
Nikada neću zbog tebe
ići da ločem rum,
ni da sročim za večnost
najbolju pesmu kraj čaše.
Malo mi se osmehni
kad se vratiš niz drum.
I nemoj da mi mašeš.
Ni ja neću da mašem.
-
1. APRIL - SVETSKI DAN ŠALE
BAŠ ALBABAVojislav IlićU Memfisu, u Misiru,
Živeo je sed i star,
U spokojstvu i u miru –
Baš Albaba mudri car.
On je imo divnu ćerku,
A kog će mu k(beep!) sin!
Divnu ćerku, mudru Zverku
Nežnu kao beli krin.
Gde j’ ljubavi, nema svesti,
A konjušar mlad i jak,
Jednog dana on joj smesti
Ah! do m(beep!) smesti čak.
Ti bi možda kraja hteo
Zanimljive priče te?
Kud ćeš kraja preko jaja –
Dragi Mile, to je sve!
-
Lijepa ženska imena
(Kolajna XVII)
Augustin Tin Ujević
Lijepa ženska imena,
Renata, Ofelija,
Cecil, Agrafena,
i Jelena, i Klelija;
Imena svijetlih laži,
i ljubavi i mirisa,
imena bola, draži,
i stobojnoga irisa;
Kroz ponoć naših noći,
kroz tminski odar mukova,
vaša se pjesma toči
u vinski ritam bukova.
Jedinstvo vaše duše
i vaša medna značenja
vedre i blaže tmuše
svih naših naoblačenja.
-
Slavko Mihalić
Idem put svoj unatrag
Uzalud se trudite
Jedan sam od onih koji stoje izvan
kruga
Ni za kakvu pobunu
Dobre volje da prepustim mjesto
drugome
Tek pustite mi moje snove
Raskidanu paučinu koju nastojim da
obnovim
Samo su mi prsti odveć odebljali
Vidjeh kroz pukotine i neću biti
onaj stari
Ostala je, dakle, samo volja da se
vjeruje
Lomna građa za tvoju sliku, svijete
Idem put svoju unatrag
Samo ljubav bit će znak da bijah ja
Težak teret stvoru kukavnom
Al ponijet ću ga – nije daleko
-
I opet jesen
opet tutnje beskrajne kiše po Nikšiću,
i opet stare, crne slutnje,
i opet sam si, Nikoliću.
I opet neka pisma duga,
očajna pisma bez adrese,
a nigdje drage, nigdje druga,
samo ta jesen, opet jesen.
A šta ako prosviram taj metak
kroz ovo čelo neveselo,
pa onda počne sve iz početka,
život, stradanja, pa opet čelo..
A šta ako nema zaborava,
ako je to vječna igra kruga,
a šta ako tamo ispod trava
boli ova ista ljudska tuga.
Vito Nikolić
-
LJUDI-SJENKE
Ima na svijetu mirnih, dobrih ljudi
što kroz život nečujno i tiho gaze
kao da nogom stupaju po pamuku,
a naše oči nikada ne opaze
ni njih ni njinu tihu radost ili muku.
Ima ćutljivih patnika na svijetu
što se samo umorno i gorko nasmiješe
na ljude kad se o njih teško ogriješe
i suminu ih nevini, nalik cvijetu.
I ima ljudi usamljenih i bonih,
sa obrazima upalim i žutim,
što ne čuje im se ni smijeha ni plača,
što žive kao samotna i divlja drača,
ali s bodljama unutra okrenutim,
da nijedna nikog ne ogrebe
i da nijednom nikoga ne ubodu
do samo svoje rođeno srce i sebe.
Njih ne vidi naše oko kad ih srijeta,
kad tiho prođu u mimogredu mirnu,
jer nikog oni ni laktom ne dodirnu
u vječnoj gužvi i vrevi
ovog svijeta.
I žive oni tako, nečujni i neveseli,
i mile kao sjenke, kao vrijeme i sati,
i tek kad umru, slomljeni i uveli,
objave crni posmrtni plakati
da su i oni sa nama živjeli.
Leso Ivanović
-
НЕПРЕСТАНА ЉУБАВНА ПЈЕСМА О БАРБАРИ
А кад се вратим (када дођем) сва се околина занима
а шта ради Барбара
Она лебди (не кажем то, али осећам), склупчана је,
присуствује, јесте у угловима собе (и у самом срцу соба)
она јесте
(у време година)
У свакој је антологији
она је над просторима
понад Пољске и све довде и даље и даље
њен је предео читав овај (компликовани)
Свет и остало
Она је, рекох, склупчана у свој вид
тај који пише песме
па је смирена и несрећна
Увек ћу јој даривати најбоље цвеће
и ништа је нећу питати
Нема нам спаса.
Миливој Славичек
-
Zvonimir Golob
SVE RUŽE SVIJETA
Hoćeš li beskrajne prostore neba,
sve ruže svijeta, sve što ti treba?
Hoćeš li mora, jezera, vulkane,
sve moje noći i sve dane?
Hoćeš li sve što moje nije,
Hoćeš li dugu mokru od kiše,
Da opet bude kao prije,
da voliš jednom i nikad više?
Hoćeš li srce zauvijek, i sreću?
Hoćeš li ljubav moju? Neću!
Hoćeš li bol što svuda stiže
do kraja srca i do dna mesa,
hoćeš li ruku što se diže
dok vičeš sam i do nebesa?
Hoćeš li pisma kojih nema i
prazne riječi što te traže,
I laž i ponor koji drijema u
svemu što ti ona kaže?
Hoćeš li mokar jastuk noću?
Hoću li ljubav tvoju? Hoću!
-
"СТИХОВИ ЗАПИСАНИ
У 1 АЛБУМ НА МАЛТИ
Ко путника што мами новог
име на хладној гробној плочи
нек моје име с листа овог
привуче тако твоје очи.
И кад ти опет поглед слети
кроз много лета на то име,
ко умрлог се мене сети
и знај: ту срце лежи с њиме."
(Бајрон)
[/size]