Lokvanj
Dejan Dimitrijević

Častim za pesmu napisanu
i tvoj pogled preko ramena.

Častim za pesmu otpevanu.

Častim za šaku tvoju sklopljenu
u kojoj sedim
i ispijam piće nazdravljajući.

Častim, jer si me osmehom svojim odvela
na mesto za koje sam u priči čuo.

Častim, jer više nisam lokvanj na suvom,
ni prst na čelu zamišljenom.

Nebo
Đura Jakšić

Nebo moje, sunce moje,
Zagrli me, poljubi me!
Željan sam ti pusta raja:
Zagrljaja, uzdisaja;
Zagrli me, raju moj!
Tude bele ruke sklopi,
Tako! Čekaj! Ljubi! Ljubi,
Dok se teret ne izgubi,
A srce se ne rastopi -
Ne izgori zivot moj!

Valcer vir
Enes Kišević

Budi valcer vir,
Vrtlog vjetra nek te vije.
Budi glazbe dubok mir,
Budi sunce poezije.

Budi sve što ja ne mogu,
Što mi drugi zgazi, uze.
Vrati u ljubav vjeru Bogu,
Vrati vatri iskru suze.

Budi takva kakva jesi,
Ne mijenjaj se za sva blaga.
Uvijek nek' ti mis'o resi
Ona tiha patnja draga.

Ma koliko bila žena
Uvijek više tajna budi.
Budi šutnja al' iskrena
Nek' te vječno slute ljudi.

I daj duši svojoj strepnju,
Neka čezne, ljubi, pati.
Daj ljepoti smrti zebnju,
I u ljubav vjeru vrati.

Budi suza na dnu mora
Što je osmijeh oka krije.
Budi žubor sa izvora,
Budi sunce poezije.

Pismo
Zvonimir Golob

Kad razmišljam o tebi obuzima me nježnost
veća nego što mogu podnijeti, ponekad,
i zato šutim promatrajući te dok me ne vidiš
i, kao da je kraj godine, bilježim svakoga dana
od čega se sastojiš, uplašen da nešto nedostaje:
najprije ti čitava i meni okrenuta licem
na kome su usne, čelo, obrazi i tragovi poljubaca,
dva oka ispod nemirne kose i to bi bilo dovoljno
da nema tvojih ruku koje me grle, zatim vrat,
ramena, grudi i struk djevojčice koja plače,
oblina trbuha poput hljeba toploga
dok zastajem na obali jezera
koje već skriva sjena. Ali ja zatvaram oči
jer ti se stidiš i poželim da te čuvam
kad padne veče, daleko od stvari
koje te bez mene poznaju.
Na satu kazaljka pokriva jedna drugu
i ptica na tvome prozoru
ne uzima više zrno
iz nepoznate ruke.
Ugasi svjetlo, u tami
ne mogu te odvojiti
od sebe sama.

Kad bi čovjek
Atila Žozep

Kad bi čovjek mogao reći ono što voli
kad bi čovjek mogao uzdići svoju ljubav do neba,
kao što je oblak uzdignut u svemiru,
kad bi... poput zidova što se
ruše,
da bi bila pozdravljena istina o ljubavi,
ja bih konačno bio onaj
pred kim sam se zamišljao,
onaj što svojim očima, jezikom, rukama
objavljuje pred ljudima nepoznatu istinu,
istinu svoje istinske ljubavi.
Ne priznajem slobodu, osim
slobode da budem zarobljen u nekome,
da budem zarobljen u nekome
čije ime ne mogu čuti bez uzbuđenja,
bez koga zaboravljam sebe
u tom jadnom postojanju,
kao izgubljeno drvlje što ga more
drži ili topi.
Ti opravdavaš moje postojanje.
Da te ne poznajem ne bih živio,
da umrem, umirem ne znajući te,
ne bih umro,
ne bih umro –
jer nisam živio.