Crtež
Slavko Mihalić

Ovdje bih nacrtao stablo
ovdje kolibu
ali me suviše obuzima pučina.
U oko mi stavlja bijelo jedro.
Moram slušati šum valova.
A ovdje bih s tobom
nacrtan
dugo u noć svemira
sanjao u tišini.
Ali sve vode uvijek idu
samo jednom središtu.
Sve zrake sunčeve.
I svi povici ribara koji se
svijaju u očaju.
Ovdje bi lepršala tvoja haljina
a ovdje
u sjeni razgranata stabla
blistao se krčag s vinom.
I samo to besmisleno bijelo jedro
koje sobom donosi vjetar
i svjetlo jedinoga preostalog dana.

Povratak
Antun Branko Šimić

Ti i ne slutiš
moj povratak i moju blizinu.

U noći kada šumi u tvom uhu tiha mjesečina,
znaj:
ne korača mjesečina oko tvoje kuće.
Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu.

Kad koračajući cestom kroz mrtvo svijetlo podne
staneš
preplašena krikom čudne tice
znaj:
to krik je moga srca s bližih obala.

I kad kroz suton vidiš crnu sjenku sto se miče
s onu stranu mrke mirne vode
znaj:
ja koračam uspravan i svečan
kao pored tebe.

Valcer kiše
Enes Kišević

Žureć pred kišom, pod krošnje lipe
u hitnji smo na časak stali.

Nad nama su se kroz cvjetno lišće
oblaci bijeli okretali.

Zadihani, osmjehnusmo se.
Lipa je mrijela.

Srce se čulo u svakom kutu
naših tijela.

Možda sam mogao u tom trenutku
ljubavi nešto zauvijek reći,

al' valcer poče...

I ljetna kiša
dodirnu u grlu
drhtave riječi.