Dragutin Domjanić
Da mogu...
Da mogu od jada svih,
Od sanja, što budan snih,
Od dana mutnih i punih tuge,
I noći, što bile su beskrajno duge,
Od godina, koje su dušu mi pile,
I suza, što meni se u srcu krile,
Da mogu od želja svih
Stvoriti jedan stih,
Pa da ti ga reći smijem,
I onda da poginem nijem.
Da mogu svoj zanos sav,
Svu vjeru u proljeti mlade
I puste u jesen nade,
I blistavu zimu i bujno ljeto,
Sve, što mi je bilo drago i sveto,
Da mogu svoj život sav
U cvijet pretvorit plav,
Pa da on cvate tek za te,
I tebi da mogu dati taj cvijet,
Tad bilo bi živjeti vrijedno,
I mrijet!
Novi Postovi
