Ako me nikad ne budeš pozvala
Rabindranat Tagore

Kad mojih stopala više ne bude
u prašini puta ovoga,
i skela bude redovno plovila bez mene,
kad budem kupio i prodao poslednji put,
i mojim odlascima na pijacu u zoru
i vraćanju kući u sutone bude došao kraj,
šta ako me se ne budeš sećala,
ako me nikada ne budeš pozvala
podižući pogled ka zvezdama.

Kada prah bude prekrio strune mog instrumenta,
i gušteri se po mom dovratku budu verali,
kada vrt moj asketsko ruho odene
spreman za pustinju,
a korov zakrili vodu u mom bunaru,
šta ako me se ne budeš sećala,
ako me nikada ne budeš pozvala
podižući pogled ka zvezdama.

Muzika neće ćutati u flauti života,
a sati će teći neprekidno brujeći.
Skele će biti pune, kao danas što su,
ljudi koji žele na drugu stranu da pređu.
Goveda će pasti, govedari će se igrati na livadama.
A šta ako me se ne budeš setila,
ako me nikad ne budeš pozvala.

Čini mi se da sam te morao voleti
Rabindranat Tagore

Čini mi se da sam te morao voleti
na bezbroj načina, bezbroj puta,
u životu nakon života,
u dobu nakon doba, zauvek.

Moje opčinjeno srce je napravilo
i iznova stvorilo ogrlicu pesama.
Primi je kao dar i nosi oko vrata
na svoje različite načine,
u životu nakon života,
u dobu nakon doba, zauvek.

Kada god čujem stare priče o ljubavi,
to je vekovima star bol,
ta stara priča o razdvojenosti
ili zajedničkom životu,
kao što uvek gledam iznova u prošlost,
na kraju uvek ti iskrsneš
kao prekrivač sjaja polarne zvezde
koja isijava kroz tamu vremena:
Postaješ simbol onoga što se pamti zauvek.

Ti i ja plutamo na ovom mlazu
koji dolazi iz izvora srca
i vremena ljubavi jednog prema drugom.
Igrali smo uz milion drugih ljubavnika,

IN MEMORIAM
PRAETORIOUS


Sergej Aleksandrovič Jesenjin
DOVIĐENJA, DRAGI, DOVIĐENJA

Doviđenja, dragi, doviđenja;
ti mi, prijatelju, jednom bješe sve.
Urečen rastanak bez našeg htijenja
obećava i sastanak, zar ne?

Doviđenja, dragi, bez ruke, bez slova,
nemoj da ti bol obrve povije
umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova,
al ni živjeti baš nije novije.

 

Otvorila si dveri
Aleksa Šantić

Otvorila si dveri srca i duše sjajne
I primila me u raj čiste ljubavi tvoje,
Sa mrtvih pustolina bola i tuge tajne
Povratila me k nebu, gdje rajska milja stoje.

Ne lijem suze više, niti me misô bludi
Po nebu prošlosti davne, gdje pale nade stoje.
Snova se život rađa, snova mi nebo rudi
I blista svetim žarom čarobne slike tvoje.

Kô svježi poljski vjetrić, kô bujna gorska vrela,
Sad mi se život kreće kroz bokor mirisnih ruža;
Sve što sam željno čekô, sve što mi duša htjela -
U tebi, lijepi cvijete, blaga mi sudba pruža.

Pa neka letne pjesma krilu vječnosti tajne,
U slavu onog žara u kom nam srca stoje,
Nek čuje sreću moju nebo i zvijezde sjajne,
Sreću što sad me zgrijeva vjerom ljubavi tvoje.