Pitala učiteljica djecu što će biti kad odrastu.

- Ja ću biti mafijaš! - kaže mali Ivica.
- Pobogu dijete, pa što baš mafijaš?
- Mafijaši su najjači, imaju puno para, vole ih žene, voze dobre aute... baš kao onaj najnoviji model dolje što je parkiran.

Javlja se mali Davor i kaže:

- Ja ću biti političar... predsjednik države!
- Ajde, to je već ljepše, ali zašto bi baš u politiku, Davore?
- I oni imaju puno para, niko im ništa ne može, čuvaju ih tjelohranitelji, imaju vile i stanove, voze se u dobrim autima... baš kao onaj najnoviji model što je dolje parkiran.
- A što bi ti volio biti Perice? - upita učiteljica malog Pericu.
- Ja želim biti dlakav po cijelom tijelu!
- Bože Perice... pa zašto baš dlakav, od čega ćeš živjeti, u cirkusu ćeš nastupati!?
- Vidite učiteljice... moja sestra je dlakava samo malo između nogu, a ono dolje je njen Mercedes!

Raspravljaju tri tipa o tome koji od njih ima najbolju memoriju. Prvi kaže:
 - Ja se dobro sjećam svog prvog dana škole. Drugi kaže:
 - Ma, to nije ništa. Ja se sjećam svog prvog dana vrtića. Treći se posprdno nasmije i kaže:
 - Fakat vam je slaba memorija. Ja se sjećam kako sam na maturalnu večeru došao s tatom, a otišao kući s mamom.

Sastala se dva starca, pa jedan pita drugog:
- "Je li, boga ti, kako te služi ona stvar?"
- "Odlično, ko omladinac!"
- "Kako ko omladinac?"
- "Pa lijepo, ja mu nađem posao, a on neće da radi."

Sjedi Fata kod kuće, kad zazvoni zvono na vratima. Fata otvori, a pred vratima stoji nepoznati muškarac i pita:
 - Imate li vi pi*ku? Fata mu šokirano zalupi vrata pred nosom. Drugi dan se priča ponovi i ona uvečer, sva uzrujana, ispriča Muji što je bilo. Mujo najprije dobro opsuje perverznjake i dogovore se da on idućeg dana ne ode na posao za slučaj da onaj čovjek opet dođe. Idućeg dana opet zvoni na vratima. Mujo stane iza vrata, Fata otvori, a pred vratima zaista isti čovjek i pita:
 - Imate li vi pi*ku? Fata skupi svu hrabrost i odgovori:
 - Imam! A čovjek će:
 - Onda recite svom mužu da koristi vašu, a ne onu od moje žene!

Paradoks našeg vremena kroz povijest je da imamo veće kuće, ali kraće živce, šire puteve, ali uža gledišta.
Trošimo više, a imamo manje, kupujemo više, ali uživamo manje.
Više pogodnosti, ali manje vremena.
Imamo više diploma, ali manje razuma, više znanja, ali manje rasuđivanja.
Više stručnjaka, ali ipak više problema, više znanja u medicini, ali manje zdravlja.
Pijemo previše, pušimo previše, trošimo nesmotreno, smijemo se premalo,
vozimo prebrzo, previše se ljutimo, prekasno liježemo,
ustajemo previše umorni, čitamo premalo, gledamo TV previše.
Volimo prerijetko i mrzimo prečesto.
Naučili smo kako da preživljavamo, ali ne i da živimo...
Dodali smo godine životu, ali ne i život godinama.
Stigli smo sve do Mjeseca i natrag.
Napravili smo velike stvari, ali ne i bolje stvari.
Savladali smo atom, ali ne i svoje predrasude.
Pišemo više, ali učimo manje.
Planiramo više, ali postižemo manje.
Naučili smo žuriti, ali ne i čekati.
Ovo su vremena brze hrane i sporog probavljanja, velikih ljudi i sitnih karaktera, brzih zarada i plitkih odnosa.
Ovo su dani luksuznijih kuća, ali uništenih domova.
Ovo su dani brzih putovanja, jednokratnih pelena, moralnosti koja se može
odbaciti, jednodnevnih predstava, umornih tijela i tableta koje čine sve - da
nadomjeste vitamine, hranu, ali i da stišaju, ubiju. I zato.....
Smijte se često, dugo i glasno.
Smijte se dok ne izgubite dah!